Kad je neko (remek?) djelo staro pola stoljeća i još uvijek intrigantno do te mjere da ga se eksploatira u različitim oblicima, onda je veoma teško jednoznačno ocijeniti neke od varijacija u kojima se pojavljuje.
Original je original i u to nema nikakve sumnje. Obrada je obrada i ni u to nema nikakve sumnje. Zna se što je jedno, a što je drugo.
Pretakanje forme i sadržaja uz zadržavanje esence i osnovne niti djela se zove dobra obrada, copy-paste se više ne može zvati obrada nego reprodukcija.
Stoga se postavlja pitanje, kad se posluša najnovije izdanje „Tubular Bells“ (pa i pratećih kompozicija u nekom drugom predznaku) u „režiji“ Royal Philharmonic Orchestra , o čemu se zapravo radi?
Reći da je reprodukcija bi bilo nekako najlogičnije, jer ova izvedba „Tubular Bells“ vjerno slijedi svaki fragment originala, pa čak i ondje gdje ne bi smjela ako se želi nazvati obradom. I pored dodavanja (lijepih) aranžmana na poznate linije koje su izvedene kao original, s modernim instrumentima (el. gitara, .. ), jedino se može nazvati reprodukcijom.
U ovom djelu jedino što odskače od originala jest djelom prateći vokal(i) i naracija, najava instrumenata koja je napravljena na šarmantan način i u biti predstavlja jedino novo što je donio orkestar i ova snimka.
Tubular Bells, Pt. 1
Ne ulazeći u same aranžmane, izvedbu, produkciju, jer sve nabrojeno je vrhunsko, ipak na kraju balade ostaje utisak da se radi o (nepotrebnoj) reprodukciji.
No, kako ništa nije crno, a ni bijelo, pa tako i ovaj album, nastavak je sasvim drugačiji, poglavito radi same prirode originala. Korisiteći istu formulu kao i kod “Tubula Bells”, „Ommadawn, Pt. 1“, pa i „Excerpt from Hergest Ridge, Pt. 1“ su briljantno obrađeni aranžmanima koji jednostavno šire horizonte na kojima su obitavali originali.
Razlog, veoma jednostavan. „Tubular Bells“ je u originalu manje “simfoničan“ od ostatka materijala na albumu (ovdje ne razmatram dvije kratke kompozicije, „Sailor’s Hornpipe“ i „Moonlight Shadow“), te njegova preslika s upotrebom modernih instrumenata uz dotjeran aranžman ipak postavlja ne baš retoričko pitanje, da li nam treba još jedna orkestralna verzija ovog tipa za djelo koje je već samo po sebi u originalu orkestralno.
Odgovor je NE!
No, da li nam treba orkestralna verzija „Ommadawn“ i Hergest Ridge“ ovog tipa za djela koja su sama po sebi orkestralna?
Odgovor je DA!
Ommadawn, Pt. 1
Stoga, očito je da na albumu egzistiraju dva odvojena svijeta, kako u pristupu tako i u finalizaciji konačne prezentirane forme. Drugim riječima, za „Tubular Bells“ se komotno može reći, „ako nemaš što reči, onda ne govori“ i sasvim suprotno za ostatak albuma.
Dvije gore spomenute vinjete su na albumu, jedna kao most („Sailor’s Hornpipe“), druga kao „closer“, („Moonlight Shadow“), te o njima nema toliko smisla pisati. Prekrasne su u svakom slučaju, te ih jednostavno treba slušati.
Nema sumnje da će album „Tubular Bells – 50th Anniversary Celebration“ u main stream medijima biti nahvaljen.
Isto tako, nema sumnje da će se album prodavati uostalom, prodavala bi se i rap verzija ovog djela, a kamo li ne ovo … .
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
