Allman Brothers Band
1969. – 2014.

od jama do zvjezda!

Ne znam tko nikada nije čuo za The Allman Brothers Band i još manje za njihovu muziku. Ipak, za neke nove klince i klinceze, ajmo iz početka, onako kako kaže službena povijest benda.

The Allman Brothers Band je bio američki rock/blues band. Doduše, ovo rock/blues treba shvatit malo labavije, jer pored uticaja te dvije struje, često se u opusu benda može nazrijeti uticaj jazza, countrya, pa čak i cajuna. Doduše, ti uticaji su minorni, ali ipak u određenim trenucima daju boju zvuku.

Grupa je osnovana u Jacksonville na Floridi, davne 1969 godine od brače Duane Allmana, koji je svirao slide i solo gitaru i Gregg Allmana na klavijaturama.
Gregg se od početka posvetio pisanju pjesama, i začudo, dobro ga je išlo. Braći se uskoro pridružuje Dickey Betts sa svojom solo gitarom, te se uključuje u skladateljski dio posla u grupi.

Posljednji dolaze Berry Oakley na basu, Butch Trucks na bubnjevima, te Jai Johanny “Jaimoe” Johanson također na bubnjevima.

Po samom oformljavanju prve postave postavilo se pitanje vokala. Čak su održavane i audicije, ali bez uspjeha. Duane je čuo brata par puta kako pjeva za sebe, ali nikako ga nije mogao nagovorit da odradi vokalne dionice. Naposljetku, nakon dugog uvjeravanja Gregg pristaje i finalna postava Allman Brothers Banda je zaokružena.

The Allman Brothers Band počinju sa svirkama diljem Američkog juga. Za vrijeme te prve “turneje” izdaju prvi album, nazvan po imenu grupe.

Razvijajući svoj izričaj na pozornici, počinju s dugačkim jamovima prepunim prekrasnih solaža Duana i Betsa. Malo po malo, počinje se graditi kult banda. Generiraju se rijeke sljedbenika koje putuju s bendom po turneji, pridonoseći rastu popularnosti.
Iako neprihvaćeni od establišmenta, pored slabe (čitaj: nikakve!) prodaje debut albuma, grupa meteorskom brzinom dolazi na sam vrh američke rock scene.

“Idlewild South”, drugi album, izlazi 1970 godine i predstavlja okosnicu komercijalnog uspjeha grupe. Produciran od strane Tom Dowda, donosi buduće standarde grupe “Revival” i “Midnight Rider”

Ovom prilikom moram napomenuti, da nakon izdavanja drugog albuma, Duane Allman nakratko odlazi i pridružuje se Eric Claptonu na njegovom možda najvećem projektu – “Layla”. Davši neizbrisiv pečat naslovnoj kompoziciji, Duane posredno “boostira” Ericovu karijeru i vraća ga ponovo u nebo odakle je nakratko bio ispao. Po povratku Duana u Allman Brothers Band, neprestano su na putu, učvršćujući svoju reputaciju živog beda.


The Allman Brothers “In Memory of Elizabeth Reed” – 9/23/1970 – Fillmore East 

1971 godina je bila magična godina za grupu. Postaju neprikosnoveni vladari scene, nastupaju pred rasprodanim auditorijem.
Iz tog perioda datira jedan događaj, kojeg se sjećam veoma dobro. Obratite pažnju na ove rečenice jer danas zvuče nevjerojatno.
Kako je grupa stekla kultni status, evoluirajući doslovno iz koncerta u koncert, za vrijeme turneje te godine, desetak tisuća ljudi je slijedilo grupu iz grada u grad, s koncerta na koncert. Bio je to spektakl nikad do tada viđen, koji se kasnije ponovio u nešto manjem obimu, za turneje grupe Grateful Death.

Te iste, 1971 godine, snimaju živi album u Filmore Eastu, najpoznatijoj dvorani u svijetu rock muzike, uz dakako, blizanku, Filmore West. Koncerti zabilježeni na duplom albumu predstavljaju vrhunac karijere banda i manje više i kritika i publika se slažu u tome da je ovaj album najbolji živi album koji je ikada napravljen.
Evo i citata George Kimballa, kritičara Rolling Stone magazina: “the best damn rock and roll band this country has produced in the past five years.
Uz njih i ja potpisujem tu izjavu, jer evo više od 40 godina ga slušan i magija koncerta otisnuta na ondašnjem vinilu me svaki put ostavlja bez daha.
Na snimljenim koncertima, a govorimo o koncertima iz Filmore Easta, održanim  12. i 13. Ožujka, Allman Brothers Band uvodi čak i novi uticaj u svoj izričaj. Tako pored već spomenutih, u soundu grupe se nadzire čak i daleki trag klasične muzike, a sve protkano duelom Duanove i Bettsove gitare.

Na ovim koncertima čak i Oakley donosi novi pristup basu, koji na trenutke djeluje kao treća gitara. Gregg Allman nikad nije bio bliži hrapavom “Ray Charles” vokalu, a bubnjari su tih večeri bili u transu. Koncerti su trajali cijelu večer i protegli se do jutarnjih sati, u stvari, završavali su kad je sunce već bilo visoko na nebu.
Vjerujem, da svaki od sretnika, koji su bili tamo tih večeri, cijeli život u sebi nosi te trenutke.

Kako sam negdje pročitao, pojavom interneta, pojavila se i grupa koja je iznikla iz publike i tim putem njegovala uspomenu na te dvije noći.


The Allman Brothers Band – “Dreams “- 9/23/1970 – Fillmore East 

I još jedna činjenica, koju čete teško igdje naći.
Po izlasku albuma „Live at Filmore East“, jedan oduševljeni kritičar je pristupio Duane Allmanu i čestitao mu na uspjehu otisnutom na vinilu. Na to mu je ovaj malo nepristojno odgovorio, da očito nikada nije bio na njihovom koncertu, kad mu je zvučni natpis s ploče ostavio takav utisak.
Ako je tomu tako, mogu samo zamislit koja se magija prelijevala sa pozornice za njihovog nastupa.

Ne manje važna je i činjenica da je Allmanima pala ta čast da zadnji nastupe u dvorani, koja je nakon njihovih koncerata, nažalost, zauvijek zatvorila svoja vrata, kao i blizanka na zapadnoj obali.

Nakon ogromnog, planetarnog uspjeha, tragedije su počele protresat band. Najprije je Duane Allman izgubio život u saobračajnoj nesreći na motoru, a točno godinu nakon njega, skoro na istom mjestu, basist Berry Oakley, isto gubi život, pod identičnim okolnostima kao i Duane.
I kad o slučajnostima govorimo, spomenimo i to, da su i Duane i Berry imali iste godine – 24!

Te su tragedije tako protresle Ameriku, da su čak i FM stanice, koje nikada u svojoj povijesti nisu emitirale pjesme duže od 3 minute, počele sa 20-to minutnim improvizacijama Allman Brothers Banda, i s dakako, u to vrijeme, već izdanim “Live at Filmore East”.

Grupa u međuvremenu izdaje još jedan veliki hit album “Eat a Peach”, na kojem Betts zamjenjuje Duanea u temama koje ovaj nije uspio snimiti. Album sadrži snimke koje nisu našle mjesto na “Live at Filmore East” albumu, te par studio snimki. De facto, ovaj dupli album je predstavljao vrst ekstenzije svog prethodnika.


The Allman Brothers Band – “Whipping Post” – 9/23/1970 – Fillmore East

Novi basista Lamar Williams se pridružuje grupi koja ulazi u studio radi snimanja novoga albuma “Brother and Sisters”, još jednog mega hita grupe.

Po samom izlasku dospijeva na prva mjesta top lista i tu provodi pet tjedana. Album sadrži nove standarde grupe: “Ramblin’ Man” i “Jessica”, obje napisane od strane Bettsa. Doduše, nije bilo baš čudno da je recimo “Ramblin Man” došao do drugog mjesta Billboarda, ipak je pjesma hitoidna i u klasičnoj je formi, ali iznenadila je “Jessica”, koja je u stvari sedmominutni instrumental.

Bilo kako bilo, spomenuti albumi i singlice skinute sa njih ponovo donose Allman Brothers Band na vrh svih vrhova i konačno ih cementiraju, za vijeke vjekova, amen, kao najveću koncertnu atrakciju tog doba.

Samo da malo razjasnim ovu zadnju rečenicu “najveću koncertnu atrakciju tog doba”.
Kako se vremena mijenjaju, tako se nažalost mijenjaju i sami pojmovi. Danas pojam, velika koncertna atrakcija, ako i postoji, privuče 50 do 60 tisuća ljudi i to se predstavlja ogromnim uspjehom. Grupe koje su u stanju privući 100 000 ljudi i više su skoro nestale ili ako ih i ima, su u stanju hibernacije i mogu se nabrojiti na prste jedne jedine ruke.

Prijašnja rečenica preslikana u doba o kojem govorimo znači ovo: 28 Lipnja, 1973, na Summer Jamu u Watkins Glenu, u drzavi New York, Allamn Brothers Band je sakupio oko 600 000 ljudi. S njima su još bili Band i Grateful Death, ali zvijezde dana su bili oni.

Svojim postojanjem i djelovanjem Allman Brothers Band su položili temelje novom muzičkom pravcu, koji će se kasnije nazvati Southern Rock. Sam pravac je pao na plodno tlo, da di nego na jugu Amerike, te će se tamo zadržati do današnjih dana kao dominantni pravac, odolijevajući svim mogućim uticanjima i novim stilovima.

Da ne duljimo o ovome, spomenimo samo par bendova koji su krenuli stazom koju su Allmani utabali – Marshall Tucker Band, Ozark Mountain Daredevils, Charlie Daniels Band, Elvin Bishop, Molly Hatchet, Outlaws, Little Feat, Lynyrd Skynyrd (iako su oni u neku ruku ravnopravno dijelili scenu s ABB!) i još na stotine ne manje dobrih bendova.
Dakako, svaki od ovih bendova zaslužuje posebnu pažnju, a ajmo bit nepošteni pa izdvojit Lynyrd Skynyrd,  kako radi kultnog statusa u državama ex-konfederacije i tragičnog životnog puta, tako i radi same muzike koju su stvarali.
O tom drugom prilikom.


The Allman Brothers Band – Jessica – 1/16/1982 – University Of Florida Bandshell

Na ovom mjestu bi zaključio o Allman Brothers Bandu, jer nakon ovog razdoblja nastupa period trzavica, neslaganja, personalnih promjena, te kao rezultat, ne baš uvjerljivi albumi. Doduše, još uvijek su ti albumi bili vrijedni pažnje i slušanja, ali od Allman Brothers Banda se očekuje daleko više.

Tako recimo, na albumu “Win, Lose or Draw”, čak i ne sudjeluju svi članovi banda, iako album nosi par velikih tema, Muddy Watersovu “Can’t Lose What You Never Had” i Bettsov instrumental “High Falls”, te Allmanova naslovna tema, napisana pod jakim uticajem Jackson Browna.

Pored razmirica, trzavica i sukoba i u nedostatku novog materijala, diskografska kuća izdaje žive albume koji se redom slabo prodaju i ne sadrže ništa od onoga po čemu su Allmani postali ono što jesu.

Bend se u zadnjih desetak godina ipak nekoliko puta ujedinjavao, izdavao veoma dobre albume, poduzimao rasprodane turneje, ali to u našem kontekstu više nije bitno, jer Allman Brothers Band su dali sve kreativno što su imali dati zaključno s albumom “Brothers and Sister”.
Potovo, kad govorimo o “onomThe Allman Brothers Bandu, kad prvenstveno mislim na postavu snova u kojoj su bili Duane i Berry.

I za kraj ovog osvrta, poentirao bih na integralnu živu verziju teme “Wipping Post”, snimljenu u jednoj od magičnih noći u Filmore Eastu. Ono što ova tema, odnosno jam donosi, predstavlja vrhunac kreativnosti improvizacije, u kojem do punog izražaja dolazi sva genijalnost Duane Almana, ali ništa manje ni Dick Bettsa.

Odsvirano jednom i nikad više u ovom obliku, ovaj jam predstavlja nešto najljepše što sam ikada čuo u životu.

U ovoj priči o Allman Brothers Bendu sam namjerno izostavio Warren Haynesa i Derek Trucksa, iako je ovaj duo debelo pridonio da legenda o ovom sastavu živi i u ovom stoljeću. Ne odričući im te zasluge, ispustio sam ih prvenstveno jer je kreativni dio opusa Allman Brothers Banda u prvoj fazi postojanja, s Duaneom i Oakleyem toliko superioran spram ostatku, da se jednostavno ne može meriti.

Ta je rana faza, obilježila svoju epohu, odnijela bend u besmrtne i obogatila naše živote muzičkim sokovima o kojima smo do tada, a i danas, mogli samo sanjati!

Nema više Allman Brothers Benda!

Danas, Allman Brothers Bend je dio muzičke povijesti ispisane najsvjetlijim slovima!
Stoga bi podnaslov ovog osvrta komotno mogao biti:

“In memoriam: Gregg Allman, Duane Allman, Berry Oakley, Butch Trucks i našoj mladosti!”

Povezani članci