John Hammond
1910. – 1987.

Srpanj – 1987.

Kad premine javna osoba obično se održavaju komemorativne sjednice, ako je preminuli recimo, muzičar, održavaju se koncerti njemu u čast. I sve je to vrijedno spomena i lijepo, iako na duge staze sve skupa pada u zaborav i prašina prekriva ne samo vezane događaje, već i same glavne aktere. I ništa čudnog u tome, vrijeme prolazi, nosi nove običaje, stari idoli nestaju, novi se rađaju i reklo bi se, ništa novoga pod kapom nebeskom.

No, postoje osobe iz javnog života koje su u sjeni i o njima se u pravilu veoma malo zna i kad krenu na put u jednom smjeru, s kartom za sv. Petra, rijetko, ako itko o njima išta piše, o nekim komemoracijama ili „tribute“ koncertima da i ne govorim.

I baš je John Hammond bio takva osoba, ali i puno više od toga. Bio je gigant, bio je Himalaja koja je otkrivala danas neosporne veličine, lansirala ih u stratosferu, producirala ih, povlačila se u tamu anonimnosti i kretala ponovo ispočetka, i ponovo ispočetka, … .

Vjerojatno se pitate, pa dobro, dosta je bilo laprdanja, ajmo na nešto konkretno, a to konkretno zvuči ovako:

Još u mladosti je ignorirao službenu politiku rasne pripadnosti, te je neselektivno kao DJ, ali i kao producent „puštao“ i bijele i obojene. (ne zaboravimo, rasni zakoni su službeno u USA ukinuti 1964. godine!). Iako je nalazio na ogroman otpor bijelog establišmenta, a pogotovo u vrijeme „lova na vještice“, kad su mnogi umjetnici završavali na ulici, prebirući po kontejnerima za smeće, jer su bili osumnjičeni za komunizam, John je davao šanse umjetnicima da snimaju i samim time da si osiguraju kakav takav angažman. Koliko je umjetnika tako spasio, deplasirano je i govoriti, jer bi onda ovaj članak bio kao knjiga.

No, ako se fokusiramo na čistu umjetnost i izbacimo politiku, onda mu se mogu pripisati zasluge lansiranja, ili potpisivanja prvog ugovora za snimanje ili pak produciranja cijeloj armiji umjetnika, armiji koja je svoje djelovanje počela krajem tridesetih pa sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Ovdje ću samo taksativno navesti imena koje je lansirao ili igrao presudnu ulogu u njihovom putu ka zvijezdama. (nemojte se prepasti, lista jest impresivna!)

Fletcher Henderson, Benny Carter, Joe Venuti, Billie Holiday, Count Basie, Bob Dylan, Bruce Springsteen, Benny Goodman, Harry James, Charlie Christian, Teddy Wilson, Big Joe Turner, Pete Seeger, Babatunde Olatunji, Aretha Franklin, George Benson, Freddie Green, Leonard Cohen, Arthur Russell, Jim Copp, Asha Puthli, Stevie Ray Vaughan i Mike Bloomfield.

I da ponovim, ovo su imena kod kojih je imao presudan utjecaj, drugim riječima, da nije bilo Johna Hammonda, ne bi bilo ni njih.

Kao jedan odvojeni krak aktivnosti, tijekom cijelog života je promovirao delta blues, te je direktno „odgovoran“ za obnovljeni i iznenađujući veliki interes za opus Roberta Johnsona.

Tijekom života i sam je bio progonjen, pogotovo za vrijem Hooverovog „lova na vještice“, kad mu je nakratko bio onemogućen bilo kakav rad jer je surađivao s novinama lijeve orijentacije.

Struka mu se pak odužila 1986. godine kad je uveden u Rock and Roll Hall of Fame i time u biti potvrdila da je John Hammond jedna od najvećih osoba u muzičkom  miljeu prošlog stoljeća.

Povezani članci