INmusic Festival #15
Zagreb, Jarun
22. Lipnja – 2022.

Treća večer Inmusica za mene je započela kasnije nego i druga. Propustio sam namjerno Gogol Bordello koji su vjerojatno bili zabavni, ali njih sam već gledao par puta, a bio sam i preumoran od prve dvije večeri.

Stigao sam proći pokraj naših Them Moose Rush koji sviraju čvrsto, ali me nisu nešto pomakli s mjesta i čuo dvije stvari od Clone Age koji sviraju kompetentni grunge pop, onako poput Vatre koja svira Pearl Jam i poneku stvar Soundgardena. Ne pitajte me volim li Vatru. Valjda ste skužili ako čitate ove prikaze.

Na glavnoj su se pozornici ukazali Royal Blood. Britanski duo s bubnjevima i basom koji pokriva i gitarske dionice raznim efektima i pedalama. Osobno nikad ne bih slušao njihovu glazbu na pločama, ali uživo su bili poprilično živahni premda pomalo dosadni. Hard rock rifovi sedamdesetih i tanušni vokal basista koji izgleda poput Brandona Flowersa iz Killersa za siromašne ipak su popunili sat i pol prije dolaska Sleaford Modsa na World Stage pozornicu. Royal Blood nisu QOTSA, pjesme su im većinom jednoobrazne (osim onih nekoliko, pretpostavljam novijih, obojenih disko ritmovima i klavijaturama), ali uživo nisu dosadni unatoč glupavim forama.

Sleaford Mods su opet dvojac engleskih sredovječnih punkera od kojih jedan pritiska play i stop na laptopu i pleše poput ministra silly walks iz Monty Pythona lamatajući rukama i nogama ispred rečene sprave, a drugi izvikuje sumanute, ali inteligentne (gle oksimorona) stihove ili priče. Nije to rap, nije punk, nije ni postpunk, ali zvuči poput Johnnyja Rottena koji se trudi imitirati Davida Thomasa iz Pere Ubu dok recitira stihove Mark E. Smitha na glazbu Prodigyja. Dobro, tako nekako. Vraški zabavno. I mahanje majicom i boce vode na glavi umjesto nekoć uobičajenih piva (danak godinama) i psovanje na dijalektu iz Midlanda i sve skupa. Ukupno dojam dvojice šljakera koji su upravo izašli s posla iz nekog engleskog škvera, popili po koju u pubu, smotali jedan i nadrkani i ljuti na vladu, bogataše i sve ostalo izašli na pozornicu i počeli se zajebavati i na svoj i na njihov račun.

Zadnje sam odgledao Deftones, kalifornijski alter/prog metal bend koji su na sceni nekih tridesetak godina i imaju svoju vjernu publiku, ali, sudeći po broju gledatelja na glavnom stageu, ne i u Hrvatskoj (više je ljudi bilo i na Royal Blood). Zvuk je bio besprijekoran, komprimiran, band svirački uigran, žestok, basevi su udarali u glavu i srce, glasnoća nije uništavala uši, ali je punila pluća. Iako nisam ljubitelj benda, nisu me razočarali.

Tu je, nažalost, bio kraj moje treće večeri pa sam propustio izvrsne talijane A/lpaca koji sviraju psihodelični krautrock pomalo na tragu King Gizzarda i Folakzoida.

Na žalost zbog obaveza nisam mogao nazočiti i četvrtom danu, ali osim Comet is Coming i Tamikrest nisam se ničemu ni radovao. Posebno ne zvijezdama večeri, britanskim dosadnjakovićima Kasabian.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci