INmusic Festival #15
Zagreb, Jarun
21. Lipnja – 2022.

Popodne se nebo nad Zagrebom smračilo, prognoze su govorile o kiši, nevremenu, tuči. Počela je i grmljavina.

Na sreću, osim par kapi kišice nije bilo kako je prognozirano. No, nisam otišao pogledati Amadou & Mariam. Došao sam na pola White Lies, britanskog postpunk benda kako ih predstavljaju. Nisu me se baš dojmili nekakvom kombinacijom Editorsa i pop rock glazbe. Produžio sam do Hidden Stagea gdje au svirali Rebel star, kompetentni americana pop momci i cura iz Srbije. Njih bih možda volio vidjeti na nekom intimnijem mjestu (ovogodišnji Hidden Stage bio je puno veći od prijašnjih).

Pa sam se odlučio malo pogledati i Porto Morto prije Nick Cavea. Njih sam već gledao i opet su bili dobri, vladali velikom pozornicom, no ostaje mi dojam da osim nekoliko izvanrednih stvari nemaju baš previše materijala za ovakve koncerte.

Publikom je ipak vladala nervoza jer je trebalo uhvatiti startne pozicije (bolja mjesta) ispred glavne bine gdje se točno u 22.30 ukazao Nick Cave s ekipom. Počeli su frenetično, treća je stvar bila „From Her to Eternity“, a onda je uslijedilo par emotivnijih momenata sa zadnjih albuma. Cave je bio impozantna figura, kontaktirao je (kako to već običava zadnjih godina) cijelo vrijeme s publikom u prvim redovima, trčao, plesao, svirao klavir, bacao mikrofon, udarao se po prsima i namještao odijelo.

Bilo je tu genijalnih izvedbi, poput „Tupelo“, „Red Right Hand“ ili „Jubilee Street“, ali i dosadnijih. Prateći bend predvođen karizmatičnim Warrenom Ellisom, bio je besprijekoran, prateći vokali izvrsni, no cijeli je koncert bio još jedan pomak Cavea od onog prljavog bluesa i alter rocka prema nekakvom soulu, stadionskom rocku i new age pizdarijama. Posebno se to vidjelo na kraju koncerta koji je završio s „White Elephant“ i vlakićem s pratećim vokalima. Bis je bio još gori s pjesmom „Vortex“ koja je bila snimljena 2006. za Grinderman, a sinoć je zvučala kao U2  i na kraju završio s „Ghosteen Speaks“, dosadnom new age mantrom.

Ipak, dva sata i nešto bio sam hipnotiziran Caveovom scenskom pojavom, izvrsnim glasom i bendom koji je izvanredan.

Za kraj, nešto iza jedan, otišao sam u Hidden stage i odgledao Florence Shaw i Dry Cleaning. E to je pravi Florence and the Machine. Dok Florence recitira svoje izvrsne stihove u mikrofon, odjevena u bijelu dugu haljinu, raspuštene ravne duge kose poput djevojke iz Ringa (reče netko da izgleda poput vile iz horora), basist koji je klon Silent Boba koji je iznenada zasvirao u My Dying Bride, bubnjar koji kao da je iz nekog tinejdžersko tribute benda Stone Roses i gitarist koji izgleda kao jedan od Idlesa na speedu isporučuju vrhunsku zvučnu kulisu, psihodelični postpunk najviše kvalitete.

Dry Cleaning uživo su tri do pet puta bolji nego na pločama koje su jako dobre.

Kiša je opet prijetila na odlasku, ali opet je ostalo na polupraznim prijetnjama.

Srećom!

---

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.