Lovestock festival
Kaštel Lukšić
16. Lipnja – 2022.

Već jubilarni četvrti put građani Kaštela ne spavaju do kasnih uri u ovo doba godine, jer im kroz zatvorene škure lupaju zvukovi gitara i bubnjeva znanih i neznanih bendova.

Pod zaštitom stabala novog parka u Kaštel Lukšiću rodila se impresivna bina koja izgleda kao da i sam borac s obližnjeg spomenika koji nosi narukvice od policijskih lisica, bi joj se mogao pridružiti. Sad kad bolje pogledam partizan izgleda kao torcidaš koji je pobjegao iz marice, a nosi poruku „Sloboda navijačima“.

Tri dana traje festival, u četvrtak navečer na prvu večer i slobodan dan su nam se obećali Screaming Wheels, M.O.R.T. i Stonebride.

Došao sam tamo već u 21 sat jer znam da organizator Joško Grgin ne voli da se kasni, a program je možda i koji minutu kasnio jer sam se ja zabavljao s voditeljicom Ivanom Štrljić. Da budem direktniji, njoj je to prvi nastup pa sam je ohrabrivao i tješio, a kako je to prošlo nećete čitati u crnoj kronici srećom, nego samo ovdje.

Čast i odgovornost da otvore ovogodišnji festival pripala je novigradskoj ekipi Screaming Wheels. Ono prvo što upada u uši meni je bilo: “Koga vraga to ime sada znači?”
Čuo sam za Vrišteća Stabla, ali za kotače nisam. Dodatno me buni što Wheel na engleskom znači i kotač i volan. No, kada sam se uživo podsjetio da glavni junak benda, gitarista i pjevač Denis Makin je u kolicima pretpostavio sam da se to može prevest kao Škripajuća Kolica.

Ali oni su sve samo ne škripajući i vrišteći. Započeli su jako i žestoko, s obradom Gary Clack Jr-a, “Bright Lights”. Ili je možda bila neka druga njegova pisma, u zanosu slušanja i opuštanja zaboravio sam da sam tamo bio na zadatku i da bi bilo shodno zapisivati neke natuknice. Jer to je upravo taj blues zvuk koji sam tražio na našoj sceni, a koji ne kvarim mobitelom.

Osim Denisa na gitari je bio pjevač, basista, bubnjar, producent, otac, muž, sin, drug umetnik Leo Anđelković. Čovik koji je svirao s toliko glazbenika, i bendova na toliko bina i albuma da triba već u 40-oj dobiti nagradu za životno djelo. Dijelio sam s njim nekoliko, ne bina, nego šankova i potaknuo ga da radi još više, a ne da bude kao ja.

Predstavili su svoj debi album domišljatog imena „Istramental“ (pitam se postoji li neki metal bend iz Istre da se nazove Istrametal), te nekoliko vrhunskih obrada. Power blues žestokog izričaja s delte rijeke Mississippija teško da će naći široku publiku na pritocima i ušću rijeke Jadro i šire. Ali dobra količina znatiželjnika mislim da je ostala oduševljena njihovim zvukom i energijom, a da izgledaju dobro doprinijela je nova basistica Slavica Tucakov u kožnim gaćama i crvenoj uskoj kožnoj jaketici koja čini mi se samo njoj dobro pristaje, ali ne baca sjenu na njeno sviranje i živahno, rokerski, a erotski nabijeno kretanje na bini. Basisti su naravno nadaleko poznati da na bini ne potroše više kalorija od dva tic taca, i to bez arome.

Ništa manje energičan iako silom prilika u sjedećem položaju bio je i bubnjar Erle Đurđević.

45 minuta je prošlo ko 40, pa uz jedan kratki bis moralo se dalje. Da imam kamper, ja bi s njima putovao oko svita, jer ta muzika i izvedba je svjetska.

Na scenu kao ljepilo između cipele i đona, marmelade između dvi fete kruva iz bolnice je onda opet nastupila Ivana Štrljić. Kombinacija profesorice u srednjoj školi na zamjeni i medicinske sestre na psihijatriji Ivana je i informirala i zabavljala publiku toliko da su mnogi poželili da tu i ostane i zabavlja ih do jutra. Po njenom bi se festival zva Loveštok, jer ona voli štok, a možda bi i Badel bio sponzor.

No, M.O.R.T. i dečki su već čekali stoječki, a John ispred nje ležečki.

Publika je čini mi se čekala samo njih, jer se park već dosta nakrcao ljudima svih generacija. Ne znam šta novoga da kažem o njima. Još tri njihova nastupa i bio sam na više njihovih koncerata nego na Dalekoj Obali i Miroslav Iliću.

John skače, pada, urla i krevelji se kao klinac u osnovnoj školi između fizike i glazbenog, da ja zažalim što nemam mikrofon i činim još i gore. Još malo pa će i njemu kao Iggy Popu za rođendan samo kupovati majice i košulje, jer voli pokazivati sve ono što nema, dlakava prsa, pločice, mišiće i prsa uopće. Čak ni trbuh nema, pa se pitam čime ga hrane.

Šalu na stranu, pa u provaliju, ono što oni čine gotovo pa nonšalantno nitko ne radi u Hrvatskoj i šire. Jer žestina i buka tog rokenrola redovno rađa žestoke momke punih sebe, dok neozbiljna svirka rađa Kuzmu i Šaka Zulu izvođače, a oni su sve to, netko ko raspleše publiku, raspjeva, nasmije, pa onda i zamisli. I to sve na materinjem sinjskom jeziku.

Bend koji ima toliko hitova da komotno može preskočiti „Meni se Skače“, a da ništa ne zafali je velik i kvalitetan bend. A neke nove, još ne snimljene stvari s budućeg albuma, ja već vidim kao hit, kao stvar: “Osoba A, B C” koja, a ne zbog koje mi se još vrti u glavi.

Već je prošlo 11 i po, nije puno vrimena ostalo za zadnji bend. Dobra vijest je da Ivanu još nisu vratili nazad u instituciju (zaboravih reć da stvarno radi u bolnici), a loša vijest je da će morati biti i na ostale dvije večeri pa se neće moć pridružiti meni na svirci i Stand Up-u u kavani Lumen kod restorana Opatije u Splitu, u petak iza 21 sat, al moguće i svaki petak iza 21. (ovaj tip samoreklame je dopušten na ovom portalu jer je Davor dobar čovik! / op. JJ))

Stonebride izlaze na binu, još jedan bend koji se imenom i tekstovima nada europskoj slavi, pa ako mogu očistiti uši Europljanima, što ne bi i kaštelanima.

Ono malo ljudi što je uz tablete ipak uspjelo zaspat po kućama između dva benda naprasno se probudilo njihovim prvim tonovima, a ekipa koja je već bila na putu za Split nakon što su ogledali M.O.R.T. sigurno su i u Solinu pogledali u retrovizor nije li se neka eksplozija desila iza njih.

Kao što samo ime kaže to su Stone rockeri. Po mom slobodnom nahođenju i izražavanju to su hipi rokeri koji su s kanabisa prešli na LSD. Korak dalje je da se s LSD-a pređe na speed i kokain, ali onda se to zove metal. Sve se to naravno kronološki poklapa s prvim debitantskim pojavama tih bendova i s tim drogama na tržištu. Dobro, ovo sam sad izmislio, ali ko zna, možda i ima trunku droge u tome.

Bez obzira na moju dužnost ne bih ja to ostao slušati da mi taj duboki, spori i tvrdi rok ne kola tamnim stanicama mozga. Pjesma od tri minute na njihovom repertoaru redovno traje deset, tako da kada sam samome sebi rekao: “Ajde samo da završi ova pisma” mogao sam se i samom sebi nasmijati, jer to je fora s Ultra festivala di jedna pisma traje cilu noć.

Ovdi su se istetovirani, sirovi i snažni momci iz metropole, a kao s juga kalifornije u solažama izmjenjivali svi redom, a ponekad su izgledali kao da s gitarom masturbiraju rukom se spuštajući i dižući gore dole po vratu gitare. Osiguranje koje stvarno nije imalo posla je u čudu gledalo i davalo si obećanje da će djeci zabraniti da slušaju ovako nešto.
No, to je sve pohvalno, jer momci koji praše još od 2005-te stvarno imaju što pokazati, onome ko želi da čuje. Ja ću ih definitivno proučiti malo bolje, naravno ne pred spavanje, prije za buđenje.

Već je skoro jedna ura došla, a ja radim ujutro. Sidan na svoj skuterinjos i leteći brzinom 0,08 macha nasmiješen razmišljam kako je lipo kada je tolka kasna ura, a u kratkim rukavima (što je kao i biti gol ko John) se ne možeš smrznuti, a u glavi kao najbolji soundtrack piče stvari Screaming Wheels-a, M.O.R.T.-a i Stonebride-a.

Uvik, baš uvik je dobar, originalan i beskompromisan izbor glazbe na Lovestock festivalu, a još uz to i besplatan. Pa hvala Kaštelima, Grginu, Cemexu, turističkoj zajednici i ostalima koji su to omogućili.

Petak i subota nastavak

---

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.