Spomenici ….

Spomenici su jedno od najstarijih ljudskih tvorevina vezanih uz ego. Možda će zvučati čudno, ali postavite si pitanje, da li bi ste željeli da vam se digne spomenik?
Odgovor je u pravilu, što veći ego, veći spomenik želite. Ogromna većina ljudi na ovoj zemlji svoju želju za ovjekovječenjem ega nikada neće vidjeti materijaliziranu, jer su povijesno gledano, beznačajni za ljudski rod.

No, što je s onim značajnim ili bolje rečeno, značajnim u trenutku kad se donosi odluka o podizanju spomenika?
Vjerujem da ni jedna osoba kojoj je nakon smrti podignut spomenik, ako je inicijator sredina ili društvo, nije sanjala, a ni željela da ga ima. Izuzetak su dakako bolesnici koji su se dočepali vlasti, te nastoje sebe ovjekovječiti još za života, jer rijetki dožive da im ga drugi dižu.

No, spomenici ipak postoje. Rekao bi Smoje, spomenici su tu da „golubovi seru po njima“. Alegorija koja ne može bolje dočarati prirodu, svrsishodnost i genezu tog komada oblikovanog metala ili kamena.

Iako su namjere da se lik ili djelo ovjekovječe u podizanju spomenika, budimo iskreni, tko ikada kad prođe pokraj njega promisli na onoga kojem je podignut ili razlog zašto mu je podignut, ili pak, antiteza, pošast zvana „cancel culture“, koja bez razumijevanja i uvažavanja konteksta vremena, neselektivno čisti sve što ne odgovara današnjim normama, za koje podrazumijeva da su jedino ispravne. (aj bar u nečemu smo ispred Amerike!)

Ni rockeri nisu pošteđeni tog idolopoklonstva, no, njihovi su spomenici ipak neke druge vrste. Nisu ih sami podigli, nisu nikoga još za života prisilili da ih podigne, nisu za života ni sanjali o njima i ono najbitnije, cijeli su život živjeli filozofiju koja je u direktnoj suprotnosti sa samim činom dizanja spomenika. Negiranje establišmenta jest bila osnova djelovanja rock’n rolla i održala se kroz dva desetljeća, da bi i sama postala ono protiv čega se borila.

Stoga spomenici rockerima iz tog doba kod istinskih šezdesetosmaša, koji su redom danas ugazili u sedmo desetljeće života pa i više, stvara nelagodu uz ono klasično pitanje, jesmo li se za to borili.

No, vrijeme radi svoje, a naviše svega, marketing radi svoje. Spomenici su postali dio hodočašća, a time i beskrupulozne eksploatacije lokacije na račun mrtvih rockera, koji su u ovoj priči najmanje krivi.

Jedan od prvih spomenika u rock muzici i nije klasičan spomenik, već grob. Posljednje počivalište Jim Morrisona u Parizu i njegova bista na grobu. Nažalost, originalna je ukradena, replika isto tako i trenutno mi nije poznato da li uopće ima biste na grobu.

U novije doba se poprilično spomenika podiglo, neki iz stvarne zahvalnosti društva umjetnicima koji su ga zadužili, neki iz pukog trenda, a neki pak, kao u Elvisovom slučaju, pretvoreni u ciljeve hodočašća, gdje je komercijalni učinak osnova postojanja.

Ne, nisam protiv da se dižu spomenici, pa i da se eksploatiraju, ali sam protiv da se prostituiraju.