Prošlo je tri godine od kako je Chui zablistao na muzičkom nebu sa svojim albumom „Iz kapetanovog dnevnika“. Bio je to vrhunac izričaja kojeg je bend njegovao i samim time se nametnula misao, kako nastaviti, gdje, u kojem smjeru?
Odgovor je došao sam od sebe, najprije s „posrednikom“, solo albumom Toni Starešinića „Survival Kit“, napravljen u pandemijsko vrijeme, i naposljetku s najnovijim izdanjem „Zagreb – Berlin“.
Sam naslov traži pomnu analizu, jer nije za ništa album dobio to ime. Na prvi pogled postaje jasno, jer cijelu stranu vinila zauzima jedna kompozicija u četiri stavka i dakako, muzika je za film „Berlin simfonija velegrada”, Waltera Ruttmanna, iz 1927. godine, dok jednu stranu zauzimaju nove kompozicije. (album je dupli, u ovom opisu je “a” i “b” strana vinila figurativno, kako bi se dočarla sama bit albuma!)
Pa i sam (odličan!) omot albuma sugerira sadržaj albuma, dva odvojena svijeta, koja se jedva dodiruju.
I da, spominjem „vinila“, jer konceptualno je ovo vinilno izdanje i samo kao takvo može disati punim plućima. Objašnjenje je veoma jednostavno, na „a“ strani kraće kompozicije, na „b“ strani jedna kompozicija (četiri stavka). Svaka drugačija prezentacija bi nagrdila auru izdanja!
Kao pilot albuma lansirana je singlica „First Of All…”, koja iz prve daje odgovor na prvo postavljeno pitanje. Kao i ostatak „a“ strane neuvijeno, čisto, pragmatično i nadahnuto, Chui u svom najboljem izdanju. S pomakom prema, nije hereza, nego kompliment, prema VDDG. Taj je utjecaj možda najvidljiviji na ovom albumu iako nikada nisu skrivali odakle dolaze i s kojeg su se izvora napajali.
Chui – „First Of All…”
Sve ono što krasi izričaj Chuia u posljednje vrijeme je tu, melodioznost dionica, čak i plesnost, no sve unutar okvira koji ne dozvoljavaju ikakvu etiketizaciju stila kao ne koegzistentnog. Drugim riječima, Chui s kompozicijama na „a“ strani energično potvrđuje svoj status kao jedinstvene pojave na našem muzičkom nebu, ali i voljnost da gazi ondje gdje skoro nitko, ako itko u nas ima hrabrosti koračati.
Četiri kompozicije, jedna bolja od druge u toj mjeri da na kraju odlučuju osobni ukusi i generalno, ovu je stranu mogao potpisati bilo koji veliki bend iz sedamdesetih, dakako, eklektičke provenijencije. (stoga, moj favorit ove strane vinila „Grounded Sun“. Kako to dobro zvuči, Peter Hammill bi se mogao osvrnuti na ovu kompoziciju!)
Druga strana vinila ili popularno zvana „b“ strana, sastoji se od jedne kompozicije, „Simphony of Metroplolis“, sastavljena od četiri stavka, od kojih je svaki član benda dao svoj. (na „a“ strani su tri kompozicije autorstvo Toni Starešinića, jedna zajednički kreativni napor.)
Možda i zbog različitog pristupa, pa i komocije, „b“ strana je daleko mirnija, sve četiri kompozicije plove mirnim vodama, i da, ne dozvoljavaju nam da zaboravimo da su napisane za film. No, komornost izričaja je donijela jednu novu dimenziju. Vjerojatno nesvjesno, Chui „manjak“ energije i eksplozivnog naboja nadoknađuje maštovitom elokvencijom zvuka unutar samih kompozicija.
Tako dolazimo u prividno apsurdnu situaciju, da je ovaj komorni (ne i inferiorni) izričaj, prigušenost u segmentima, u biti onaj pravi Chui koji je iza sebe ostavio plesne elemente, ostavio čak i „ljepljive“ melodije na uštrb onih „sirovih“. Čemu tajiti, u ove četiri kompozicije su smješteni neki od najljepših trenutaka koje je bend kreirao. Ne robujući nikakvim uzancama, primaknut slobodnoj formi, Chui ovom „simfonijom“ oslikava možda neki novi put ili jedan od… . (ponovo aktualnost prvog pitanja!)
Ovaj album, iako sastavljen od dva nekako suprotstavljena djela i te kako diše „kao jedan“. Štoviše, pridružuje se opusu benda, možda ne kao najbolji, ali tko je taj koji može reći što je naj .. ovo ili naj .. ono.
Samo vrijeme i nitko drugi. A svi znamo da je test vremena neumoljiv i konačan.
Stoga u tom kontekstu, ovaj album nije evolucijski iskorak, već konceptualni odmak i to baš radi „b“ strane albuma.
Chui je stigao do „točke okretišta“ svog opusa. Nakon ovog albuma ima nekoliko pravaca kojima može krenuti. Svaki je dobrodošao i ocjenjivat će se prema osobnom ukusu i afinitetima osim jednog, bolnog, recikliranja.
Želim da Chui obori staru tezu koja glasi, “kad si na vrhu, postoji samo jedan put” i pridružiti se velikanima iz prošlosti koji su silazili s vrhova samo zato da bi se uspinjali na nova. Primjera za to ima mnogo i svi su poznati ekipi koja tvori naš najeklektičniji bend na sceni.
I da, siguran sam da neće razočarati.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
