Songkillers – Split, Baraka / 20. Svibnja – 2022.

Baraka nam je ovaj vikend pripremila pravu poslasticu, za prste lizat, koncert legendarnih Songkillersa.

A prste prije svirke mnogi stvarno i jesu lizali, i to nakon hamburgera, domaćih kumpirića u umaku od tartufa i odrezaka divlje svinje iz ukoričenog menija što je nudio svaki stol, a na što se zgražao svaki istinski zaljubljenik u pravu glazbu koji jede kući prije izlaska ili u Mate i Prerade nakon.

No ako ću iskreno, mislim da se polako moramo navikavati na to da sve osim narodne muzike teško nalazi put do klubova koji ulažu u svoj interijer, ozvučenje, ponudu i osoblje kao što to radi Baraka, a ne radi Kocka. Klubovi koji nude samo jeftinu cugu i tešku mjuzu jedva preživljavaju ili su već umrli ili su u komi, pa smo tako svjedoci zatvaranju ili hibernaciji mnogih rock hramova kao Circus, Judino Drvo, Quasimodo, ranije O Hara, Legends Bar, Chilton, Ovčice, Jazzbina, … nastavi niz. A toliko sam star da se hej, sjećam i Hey Joa na dvi lokacije i Admiral kluba u Hotelu Marjan.

A novi se nažalost ne otvaraju tako lako. I onda ako gazde moraju birati između kulture i love, rađe odaberu jeftinu mjuzu i tešku cugu ili samo otvore restoran ili apartman, pa neka su stoti u nizu.

To srećom nije slučaj s Barakom koju sa svjetlije strane mogu usporedit sa američkim rock i country klubovima koji uvik nude ist i pit uz muziku.

A Bane i Songkillersi su pristojno pričekali da se trbuščići napune ugljikohidratima i kalorijama pa da krenu s dugo očekivanom svirkom, oko 23.15.

Zastor se otvorio, a peteročlani bend je bio spreman za veselicu.
Već nakon prvih taktova izvukli su neke ljude iz svoje komfor zone prema malom podiju ispred pozornice (ne mene naravno, ja gore plešem nego što pišem), a kako je koncert odmicao sve ih je bilo više.

Bane je bio tradicionalno dobro raspoložen, s gitarom i bez nje, a i on, a i mi smo imali posebnu čast što na ritam gitari ga je pratio legendarni svjetski jazz putnik Joe Pandur koji mi stajlom baca na Bo Didleya. Pričati o Songkillersima, a ne spomenuti Dina Dvornika i njihovu suradnju s njim bi bilo nepravedno, no, ostaviti njih u sjeni njega bi bilo još nepravednije, jer kad baš svaku pjesmu prepoznate odnekud, s radija, starog CDa, s CMC-a, od zvuka gitare u polumraku plaže na Firama u sitne sate litnih noći…e onda znate da takvim funk pop majstorima nema zamjene na ovim prostorima. Stvarno, nakon odlaska Dina ja nisam čuo funk uživo nigdi sem od njih i Noe sa Funkblastersima.

Našoj mlađariji doduše draži je Folk nego Funk, a samo su 2 slova razlike.

“Tako volim što te znam”, “Sreća”, “Niko kao ti”, “Neeee znam bejbi gdje sam”, … je bilo dovoljno da
temperatura u klubu, a pogotovo na bini se brzo zagrije do usijanja. Toliko da se i bend oznojio, a Bane se više puta morao požaliti ili pohvaliti da mu je već ili tek 62 godine te da nije ljubitelj sauna, bar ne dok je obučen.

To nije smetalo publici koja je neke pjesme pjevala umisto njega kao da je na koncertu Miše Kovača ili u najgorem slučaju Gorana Barea koji odavno ne pjeva.

Nakon nekih sat i 10 svirke povukao se s bine, ali nije se stigao ni obrisat šugamanom već ga je publika vratila nazad skandiranjem na što im je sretno uzvratio ponavljajući “Sreću”.

Onda su ga opet pokušali vratit, no taj produžetak nije trajao ko sudačko vrijeme na Maksimiru dan kasnije, jer je netko zastor zatvorio i predstava je završena.

Gotovo krcata Baraka se onda zadovoljno okrenula novim rundama pića dok su konobari gledali na sat i brojili sitno do padanja u krevet.

Da ne zaboravim spomenuti osim Joa i mladi uigrani bend koji je Baneta vjerno pratio. Ko me zna onda bi skužio da lažem kako sam im upamtio imena dok ih je Bane više puta zahvalno i nesebično predstavljao i hvalio, pa onda neću ni lagati. Ipak s onom pod stare dane probuđenom ženskom stranom u sebi mogu reći da je bubnjar stvarno jedan simpatičan lik, neki nježni emotivac i introverta koji čak odbija odraditi tipičan ego triperski drum solo što svi bubnjari rade čim im se pruži prigoda pri završnom predstavljanju benda. To nije bunilo basistu koji jeste tipičan s uzdignutom gitarom kao da sakriva sise i hladnim pogledom tete na blagajni Konzuma kad joj kažem da mi ne naplati bocu jer ću odmah popit. Samo Krste Novoselić je s basom skakao u mjestu, Gary McVoi s Rory Gallagherom širio noge i tresao glavom, a Duff McKagan sa Gansima trčao po bini, većina ostalih je tu da drži ritam bendu i pazi da ne ispadne iz tračnica kao sabor pred ljetni raspust i sve ih izneredi, a to je drug basista odradio rutinski.

Klavijaturista kako ime navodi nije bio samo turista, ispred sebe je imao i Korg orgulje ili tako nešto koje je za moj gušt mogao i češće upotrijebiti, ali ono par sola što je odradio je bilo vrhunski. Ako se mene pita, a ne pita me se, ali ovo je moj tekst pa ću svejedno reć, bendu bi na pola pisama savršeno legla jedna lipa pritajena, pozadinska usna harmonika da ih vodi, njiše i nosi ko po valovima. Kako se Disciplina Kičme preporodila s harmonikom Iggya Djeke tako bi i oni sigurno.

Za kraj ću se opet osvrnuti na Baraku koja čini mi se ima novog voditelja, pristojnog i ozbiljnom čovjeka u crnom na vratima koji mi se odmah svidio. A za veći uspjeh bi valjalo poradit na nekim stvarima kao na boljoj ventilaciji ili klimi, komunikaciji preko inboxa (ako išta mrzim je zvat za nešto za što mogu poslat poruku), izradi samog događaja preko fejsa (da ljudi mogu pozvat ekipu u 2 klika), zatvaranjem kužine u 23 sata u čast bendu, boljem izboru rakija i piva, te ne puštanju baš svakoga za ton pultom prije i nakon svirke.

Di ima volje sve se to da popravit, samo da nas folk, kovid, potres, putin, engleski turisti ili majmunske boginje ne potiraju prije vremena doma ili s ove balote. Ja čekam vanzemaljce, ali te sreće nisam.

Živi bili, ne oslipili pa vidili!


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.  

Povezani članci