Dead Can Dance – Zagreb, Vatroslav Lisinski / 10. Svibnja – 2022.

Ezoterični Svijet Dead Can Dancea

Postoje izvođači koji su se tijekom svog glazbenog putovanja uspjeli transformirati u jedinstveni fenomen koji intrigira gotovo svakoga tko malo dublje doživljava glazbu. U takve izvođače spada australsko – britanski projekt Dead Can Dance koji su nakon više od 40 godina svog postojanja po prvi puta nastupili u Hrvatskoj, i to u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Iako bi možda neka gotička crkva u Istri još jače pojačala doživljaj njihovog nastupa, dvorana Lisinski se pokazala kao i više nego idealan odabir.

Dead Can Dance čine australska glazbenica, pjevačica i skladateljica Lisa Gerrard i britanski pjevač i multiinstrumentalist Brendan Perry. Od samog osnutka 1981. godine DCD su počeli eksperimentirati sa raznim žanrovima, posebno se fokusirajući na spajanje europskog i bliskoistočnog srednjovjekovnog folka sa modernom ambijentalnom glazbom. Kao rezultat takve fuzije dobiven je prepoznatljivi mračni zvuk koji u kombinaciji sa nevjerojatno talentiranim pjevanjem Lise i Brendana daje unikatni muzički doživljaj kojega je teško usporediti sa ičim sličnim.

Iako vrlo kompatibilni, Lisa i Brendan donose drugačije stvari u DCD. Moglo bi se reći da Brendan djeluje više na intelektualnom nivou što se najviše vidi na samoj lirici pjesama, dok je Lisi dominantnija emotivna strana koja dolazi do izražaja u načinu i formi njenog pjevanja. Znajući sve ovo, nije teško za pretpostaviti da je publika u Lisinskom, uključujući i mene, imala vrlo visoka očekivanja vezana za njihov nastup.

Točna satnica za koncert je objavljena par dana ranije i treba priznati da su je ispoštovali u minutu. U 20.15 krenuo je uvodni nastup Astrid Williamson, škotske indie kantautorice, koja je promovirala svoj album “Into The Mountain”. Usput nam se požalila kako su joj cd-i zagubljeni negdje po putu, ali je svoj polusatni nastup odradila sasvim korektno. Isto tako, treba reći i da je bilo puno onih koji su pokazali veliko nepoštovanje, a i sebičnost, jer tijekom tih pola sata ljudi su neprestano ulazili, svijetleći mobitelima tražili svoja mjesta, dizali i ometali one koji su u Lisinski došli na vrijeme. Nakon njenog nastupa uslijedila je dvadesetominutna pauza u kojoj se dvorana napunila skoro do posljednjeg mjesta. A onda su se svjetla ugasila… i Dead Can Dance su izašli na pozornicu.

Udarac gongom je utišao glasni aplauz, a Lisa otvara sa aboridžinskom duhovnom pjesmom ‘Yulunga’ s albuma “Into The Labyrinth”, i odmah stvara hipnotičko mističnu atmosferu koja se nije izgubila tijekom cijelog koncerta. Već ovdje se moglo osjetiti koliko je Lisino pjevanje evoluiralo od djelomične sirovosti kakvu smo mogli čuti na prvim albumima do višeslojnosti i dubine kojom smo svjedočili u utorak.

Nastavlja se sa ‘Amnesiom’ gdje Brendan pokazuje da je i dalje jedan od najupečatljivijih muških vokala u glazbi općenito. Slušajući njegovo šamansko pjevanje potpuno je jasno zašto DCD ima fan bazu više nalik na neki kult nego na obične obožavatelje.

Set lista na ovoj turneji pod nazivom Europa 2022 uglavnom se ne mijenja, već se ponekad samo promijeni raspored skladbi, ali vrlo rijetko. Publika s njome uglavnom može biti zadovoljna jer su pokriveni gotovo svi albumi bar sa jednom pjesmom. Zanimljivo je da iako je Perry nakon izlaska posljednjeg albuma “Dionysus” izjavio da DCD iz praktičnih razloga neće izvoditi skladbe s ovog albuma, jer iziskuju angažiranje puno većeg broja glazbenika, ipak su izveli ‘Dance Of The Bacchantes’ koja je svojim plesnim ritmom i svjetlijim tonom pomalo i odskakala od ostatka set liste.

Sve izvedbe su bile vrhunski uigrane, zvučeći identično ili čak i bolje nego na albumima, a to se posebno odnosi na ‘Cantaru’, i za apokaliptičnu ‘The Host Of Seraphim’, sa kojom je i završio regularni dio koncerta. Nakon obje skladbe pobrali su gromoglasne ovacije. Ovdje treba naglasiti još jednu stvar … . Zvuk u dvorani je bio jednostavno savršen, i očito je da za mix pultom rade vrhunski profesionalci. Ja jesam sjedio po sredini dvorane i samim time bio na idealnoj poziciji, ali zvuku nije falilo niti decibela, niti je ijedan glazbenik na pozornici bio zakinut.

Sad ću biti i malo sitničav jer sam sentimentalno vezan za ‘The Carnival Is Over’, i moram reći da mi se ovakva verzija sa prenaglašenim udaraljkama i bas bubnjem nije pretjerano svidjela…, ali to bi bila jedina ‘zamjerka’ cijelom koncertu.

Na bis izvode još tri pjesme, a kompletan nastup već tradicionalno zatvara Perry s briljantnom izvedbom jednostavne, a toliko moćne ‘Severance’. Osobno žalim što nisu izveli i meni omiljenu ‘In The Kingdom Of The Blind…’ s istog albuma gdje bi Brendan pokazao svu raskoš svog baritona, ali jbg, tko bi svima udovoljio?!

Dakle, da rekapituliramo…, ni Lisa niti Brendan nemaju nikakvu interakciju sa publikom. Isto tako, svjetlosni efekti i sama rasvjeta su svedeni na minimum kako se ne bi odvraćala pažnja. Sve je podređeno samo glazbi i nema nikakvog razmetanja ičim drugim.

Dead Can Dance su puno više od samo glazbenog banda, i sama činjenica da smo u 40 godina njihovog postojanja imali priliku samo jednom biti počašćeni njihovim dolaskom, dovoljno govori o ekskluzivnosti ovog koncerta. Mišljenja sam da svi oni koji su se uspjeli dočepati karata ili akreditacija (zahvala Maji iz agencije Charm Music) pripadaju klubu privilegiranih sretnika, jer tko zna koliko ćemo ponovno čekati da nas posjeti ovaj genijalni duo.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci