Chui / Daliborovo Granje – Split, Kocka / 07. Svibnja – 2022.

2 u 1

Odavno očekujem vidjeti u živo Daliborovo Granje. Studijske snimke su intrigantne, ali ne donose bend u obliku organizma od krvi i mesa kojeg nosi pozornica. A Chui, posebna priča. U osvitu izlaska novog albuma, „Zagreb – Berlin“ (ako se točno sjećam), isplatilo se vidjeti vanstrujaše u novom izdanju.

Dakle, sama najava da će na istu pozornicu, isti dan biti Daliborovo Granje i Chui, rješava mnoge nepoznanice do tog trenutka.

Kocka je bila lipo popunjena. Auditorij klasika lokacije, od mladih snaga koje su tu po nekom defoltu, ali i znatiželji (poželjna i rijetka osobina danas) do ostarjelih rockera za koje je pitanje čemu više troše dragocjeni kisik. (uključujući i autora ovih redaka!)

Daliborovo Granje

Daliborovo Granje je krenulo u svom stilu. E sad, to „u svom stilu“ bi se dalo elaborirati na daleko većem osvrtu, stoga za ovaj put samo ukratko. Kao prvo, bend svira samo instrumentale. Svojom su pojavom od prije skoro desetljeća unijeli popriličnu zbunjozu kod čuvara ćudorednosti rocka, jer su se izbjegavali svrstati u bilo koju ladicu. Kad bi ih nazvali post rock bandom, oni bi odletjeli u etno vode. Kad bi ih svrstali u etno razred, oni bi se ogrnuli psihodelijom. Drugim riječima, Daliborovo Granje je sve nabrojeno, pa ako ih niste čuli, teško će te moći sebi predočiti o čemu se radi.

Na pozornici svi gore nabrojeni fragmenti izričaja dolaze bez nekog reda. Bend pliva koncertom isporučujući svoje kompozicije, koje katkad svojim sporim ritmom melju, a katkad u furioznom krešendu zatvaraju kompoziciju koja je digla publiku na noge. Drugim riječima, iako ih uspoređuju s God Is An Astronaut, ne bih u potpunosti krenuo tom stazom, jer legislativa koju upražnjavaju daleko više naginje grupi Earthless.
Ili je to samo moj dojam?

Iako su dobro odradili svoj dio koncerta, ipak moram podcrtati jednu drugu stvar koja je sinoć isplivala, o kojoj će se bend zasigurno u budućnosti pobrinuti. Naime, koncert je odlično funkcionirao do polovine nastupa, da bi se nakon toga u publici osjetio „zamor materijala“, poglavito izborom i redoslijedom izvedenih kompozicija. Dinamika koncerta se gradi od prve do posljednje note, te u tom kontekstu, bend ima materijala, to nije sporno, samo ga treba drugačije poredati.
Pored svega, osobno bilo mi je drago da sam ih napokon vidio i guštao sam, čemu tajiti.

Chui

Chui je pak neka druga priča. Etablirani eklektički bend jazz rock provenijencije je poznat, daleko poznatiji od Daliborovog Granja. Svoju „slavu“ temelje na čudnoj situaciji, da su u mainstreamu u kojem vladaju cajke i trap, lansirali izričaj koji jednostavno tamo ne pripada. Ali ipak, pripada. Djelom to mogu zahvaliti plesnosti pojedinih kompozicija, iako je taj plesni ritam sve samo ne za ples, ali …

U Split su došli noseći pod miškom upravo finalizirani mix novog albuma, te i nije bilo drugo za očekivati nego da dio istoga i čujemo na koncertu. Tako je i bilo, dobar dio koncerta se odigrao pod kapom novog materijala, kojeg je auditorij, uključujući i pisaca ovih redaka, iz prve „popio“. Prilikom izvođenja novih kompozicija bilo je čudnovatih trenutaka, kad je izričaj bježao u slobodnu formu, u kojoj se stvara kondenzirana inačica koja se zove zvuk. Osobno, najljepši trenuci, ali radost je bila kratkog vijeka. Ispalo je da je rezultat tog „lutanja“ ipak bila neuvježbanost novog materijala, a ne namjera radikalnog mijenjanja smjera. Šteta 🙂 .
Stoga, moramo im dati kredite za ovo, ali ako se mene pita, volio bih da se nikad ne uvježbaju do te mjere da ti trenuci nestanu iz izvedbi, bar u živo.

Chui je u Splitu ponovo postigao ono što se od njih najmanje očekivalo. Pored dakako slušateljskog segmenta, rasplesali su publiku pred pozornicom. Možda zvuči bizarno, ali to je tako. Tako je bilo i zadnji put na istom mjestu, a vjerojatno će biti i neki od sljedećih.

Ogoljeno gledano nove su kompozicije na tragu izričaja grupe, teško iz prve išta konkretnog osim onog klasičnog, to su chuieve kompozicije. (više o njima kad izađe album).

Nakon skoro dvije godine pauze (uz časne iznimke!) koncertna scena u Splitu je dobila svoj „normalni“ početak. Nažalost, pandemija je uzela danak, tako da danas koliko toliko radi samo Judino drvo i Kocka. Quasimodo je otvoren, ali trenutno nema nikakvih najava koncerata.
Premalo.

Stoga, imati koncert gabarita kojih smo bili svjedoci jest u neku ruku praznik, fešta zvuka kojoj se mora pokloniti pažnja, ma što mislili o muzici koja je vladala pozornicom. Pri tom mislim na „mainstream“ medije u Splitu, koji jedva da su zabilježili ovaj događaj, a mnogi ni to.
Toliko o kulturi na našim prostorima!

Dok se mainstream ne probudi, a pitanje je hoće li ikad, treba podržati organizatore i izvođače, te i ovaj put prst gore klubu Kocka i njihov naporima da održe jedan od rijetkih prostora živim.

Povezani članci