Grupa Teški Osjećaji s Murtera je nakon 10 godina postojanja i upornog muziciranja po Dalmaciji i okolici napokon snimila svoj prvi album.
U današnjim digitalnim vremenima nije teško snimiti album, ali jeste teško snimiti da to nešto valja i da te nije sram ostaviti unucima. Zato su potpisali za Croatia Records koja je prepoznala njihov talent, pa se skupina glazbenika poznatih širom uže familije udružila s legendarnim multi tasking talentom Antom Prginom Surkom i snimila svoj prvijenac nazvan “Danas Opuštam Glavu” .
Jer kad se zovete tako teško kao Teški Osjećaji normalno je da vam triba opustiti glavu digod, pogotovo nakon južine.
Držeći okvir kompakt diska u rukama odmah upada u oči srce dizajn, a on je crtež jedine igre koju sam znao u školi IKS/OKS, samo su umisto Oks srca koja je netko u par poteza osvojio. Jednostavno i slatko, baš mi se sviđa, pohvale Željku Veldiću.
Kada sam ubacio CD u plejer ne mogu reći da nisam znao što očekivati jer sam ih već slušao uživo na par festivala, ali da nisam znao da su to oni ne bih ih odma prepoznao. Na prvu, studijski zvuk produkcije, boja benda i moj osjećaj je kao kada sam prvi put poslušao Guns N’ Roses na kazeti. Toliko bogato, jako i moćno kao da iza toga stoji milijunska mašinerija i 50 ljudi koje je radilo na tome.
Prva pisma “Blato”je taman legla za otvaranje, kao buđenje, kao kava ujutro, kao dobro jutro. Postoji i dobar spot za tu stvar, naravno sniman u blatu s lijepom plavušom i ružnim ćelavcem, kao neki ying yang.
Sljedeća stvar “Hipi zid” počinje s vojnički marširajućim bubnjem, dok je gitara surferska, onako sanjiva, sve dok se stvar ne probudi i krene na svoj rokerski put.
“Hipi Zid” je nostalgična stvar, oda druženju na zidu s ekipom u rane ure prije spavanja. Refren zvuči poprilično navijački, pa već mislim kako neki vaterpolski ili malonogometni klub se triba nazvati Hipi Zid ili bar njihovi navijači pa da mogu uglas pivati: “Hej, di smo sad, hipi zid je osta sam, heeej, kaži mi, di smo sad nestali.”
Ako se to desi, bilježim se za člana.
A onda jedna stvar koja je meni odmah upala u uho na koncertu svojom žestokom snagom i ritmom, čak i pjevanjem sve dok tim istim svojim ušima nisam htio vjerovati dok su mi reproducirali refren:
“Jaguar i Zebra slomit će ti rebra”.
Nije još obavezno, ali za svaki rokerski refren koji jasan i glasan poželjno je da je i smislen, a još je najbolje kada se čovik može poistovjetiti s njim ili ga nekome pjevati u uho na koncertu. Ovo je Haiku poetična stvar u čast životinjskom svitu u Africi. Da se odsvira na ksilofonu i melodici dica u vrtiću bi je obožavala. Jer hajde, i Bitlsi su pivali kako žive u žutoj podmornici, još se nitko s njima nije tu poistovjetio, sem sezonskih radnika na jadranskoj obali koji za male pare se kuhaju u onom žutom obojenom brodu sa staklenim dnom nalik na podmornicu čiji bi uspjeh, a i ujedno i neuspjeh bio da potone.
Taj problem nije imala sljedeća pisma, naslovna s ovog albuma “Danas Opuštam Glavu”. Nije započela ni malo opušteno i reggae, ali nakon žestokog starta se umirila da uokviri Željkovo pjevanje. Refren je veseli, navijački, taman kako triba, a posebno mi se sviđa kraj kada su ubacili malo spontanog razgovora da bi onda Marlijevski svi složno: “Nemoj brodom u kraj”. Te male bljeskove genijalnosti su ono što čine pjesmu i album posebnim.
Peta stvar: “Lampa, Grmi” je kratka, a jaka mornarsko bluzerska stvar u Bo Didlijevom “I’m a man” ritmu s lijepim dodatkom usne harmonike.
Mi lajkit veri mač.
Šesta stvar “Lignja i Prč” je vjerojatno napisana u konobi uz lignje i vino, počinje lagano s naglašenom bas dionicom da bi ubrzano uletilo u refren s kojim se svatko može poistovjetiti: “Vino i rakija, malo sam se napia”.
Ta bi stvar mogla biti hit na ribarskim feštama.
Sljedeća je “Susjeda”, funky beat poskočica i jedina ljubavna stvar na albumu,a koja završava tako da mu ona pozove policiju.
Ova stvar se i sluša na najjače tako da policija sigurno ne gine.
Oni očito sve vole na svoj način tako i svoju babu koju su ovjekovječili u istoimenoj pismi uljepšanu s trubom, trombonom i saksofonom. Ako bi nastavili u tom tonu mogli bi stati uz bok najboljem stranom bendu na ovim prostorima, Gustafima. Njih ionako niko ništa ne razumi osim “Nebo je žuto, a sunce je blu”, ali su veseli i puni energije i to je najvažnije.
Sljedeća stvar instrumentalno bolje zvuči nego bilo koja pisma od Guns N’Rosesa od 1995-e na vamo. Bez zezanja, stvarno. Sve je fantastično i obećavajuće do momenta dok se ne oglasi Željko s tekstom:
“Ide mala maška, mijau,mijau, ide mali pas piči pun gas.”
Još jedna stvar koja bi razveselila dicu u vrtiću, samo da nije tako dobro odsvirana. Posebno mi se sviđa falši kraj, ono kad pisma stane pa opet krene.
Postoji puno navijačkih pisama, a za tako malo sportova, nogomet, rukomet i Hajduk. Nije nikom dosad palo napamet da opjeva jedan legendarni sport kao stolni tenis. Moglo bi se reći da i nismo među najtalentiranijim nacijama za njega, ali bi pisma “Ping Pong” mogla potaknuti dicu, onoj kojoj se sviđa“Jaguar i Zebra”, te “Pas i Maška” da pohitaju u prvi klub upisati se na stolni tenis. Luda stvar, ubrzavajući ritam, blesav video spot…definitivno neviđeno na ovim prostorima i šire. Kada Kinezi čuju ovu pismu mogli bi Teški osjećaji jednom godišnje opalit turneju po Kini, od Pekinga do Hong Konga. Ako je ona pisma “Gangam Style” mogla zaludit svit, može i ova.
I šlag na kraju, jedanaesta stvar jednostavnog imena “Jugo”. Balada u stilu “Don’t Cry”, taman za jedan stiskavac s pripitom domorotkinjom u kratkoj suknjici pred kraj koncerta čijeg se imena neću sjetiti. I vrag im opet nije da mira i balada ovi stiskavac pretvara u ples jer Petar Garofulić u stilu Slasha solira i ubrzava stvar pred konačni refren i smiraj.
Što reći, zanimljiv album vrijedan slušanja koji na svako sljedeće slušanje bolje zvuči neovisno koliko ste popili. Mediteranski, otočki štih koji nije obavezno vezan za masline, brod, vino, ulje i sve klasične stereotipe, a opet osjeća se živahnost i senzibilnost tih Murterskih vala i kala. Iako su stihovi većinom banalni i lagani, za pohvaliti je da nema klasičnih ljubavnih pjesama, a jedna takva snimljena ranije kao singl, zvana “Rozi” uopće nije stala u album.
U gomili patetičnih ljubavnih izdrkavanja koja možemo čuti svakodnevno na radiju normalan čovik se zapita jeli postoji neki bend, neki pjevač, neki album koji nas neće daviti svojom sudbinskom nesrećom u ljubavi. Pa ne može i ne mora svatko da bude Balašević i Parni valjak. Vječno romantiziranje i uzaludno idealiziranje samo jedne osobe nas i dovodi do toga da nasilje nad ženama nam postaje normalno, jer ipak: “Samo jednom se ljubi, sve ostalo je varka”.
Tako da slušati ovaj album je po tom pitanju dobrodošlo osvježenje. Instrumentalno, produkcijski, konceptualno za mene album nema greške niti loše pjesme. Pravi, iskonski, čistokrvni rokenrol kakvog fali na ovim prostorima od 90ih na vamo. Željko Marača, Petar Garofulić, Željko Veldić i Ivan Ivas mogu biti ponosni na svoj rad, a i zahvalni Surki i Frani Profaci koji im to nisu usrali, već uzdigli na viši nivo. A desi se to češće nego što mislite kada bend ispadne samo pratnja preglasnom vokalu. Neki naši bendovi su na toj grešci tonca doslovce stvorili karijeru jer im iz pristojnosti nije nitko nije htio reći da se to ne radi i onda su sve albume tako snimali.
U ovom bendu i na ovom albumu su svi složni kao jedno i ja se veselim koncertima i još boljim stvarima na drugom i trećem albumu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
“Na putu”