Kad su Beatlesi odbili ideju da Robert Stigwood preuzme od Brian Epsteina poslovni dio upravljanja kompanijom, nisu ni slutili da su time po drugi put, nesvjesno, determinirali tokove muzičke povijesti. Doduše, taj će se događaj dogoditi dobro desetljeće poslije, ali, .. .
Odbijanje Beatlesa da angažiraju Stigwooda, primoralo ga je da poduze solo korake, a oni su bili skoro pa proročanski. Povukao je sa sobom Eric Claptona (na koga nitko više nije računao), Bee Gees, .., te se preselio u USA u New York, gdje otvora ured. Dakako, osniva kompaniju Robert Stigwood Organisation koja uskoro prerasta u diskografsku kuću.
Tako počinje film Mr. Saturday Fever o Robertu Stigwoodu.
Oni koji poznaju rad ovog čovjeka ostat će razočarani filmom, jer pored usputnog spomena nema ni riječi o njegovim aktivnostima s Eric Claptonom. Prisjetimo se, da nije bilo Roberta, ne bi bilo ni albuma „461 Ocean Boulevard“, da nije bilo ovog albuma, … . Uglavnom, Robert je bio taj koji je trgnuo Erica iz dugogodišnje letargije i pakla heroina, doslovno ga prebacio u Ameriku, iznajmio mu kuću na adresi po kojoj će se nazvati album, iznajmio mu studio u Miamiju, našao muzičare, ukratko, da ponovim, da nije bilo Roberta ne bi bilo ni albuma, s time i vjerojatno svega što je nakon njega došlo..
Isto tako, nema ni spomena o vođenju grupe Cream i onoga što je od nje ostalo nakon raspada. Isto tako i o grupi the Who, kojoj je radio koncerte i ture. U filmu se ipak spominje ekranizacija rock opere “Tommy”, te veliki mjuzikl kojeg je lansirao, „Jesus Christ Superstar“. Istina, u filmu su mu dani krediti za meteorski uspon skladateljskog dua Webera i Ricea, i to je otprilike sve.
Film se kao što sam naslov sugerira bavi djelom života i rada Roberta Stigwooda vezanim za lansiranje filma „Saturday Night Fever“, albuma iz filma kao i svega što mu je prethodilo.
E, tu ima interesantnog materijala. Malo tko, ako itko je vidio potencijal u običnoj novinarskoj priči koja će prerasti u film, nitko, a pogotovo diskografska kuća nije vidjela neki dobitak u lansiranju muzike iz filma kao posebnog albuma (sav su prihod, a ispostavilo se da se radilo o 88 milijuna dolara samo u prvoj godini od izlaska, još za nastanka albuma pripisali Robertu!?!!, uz obrazloženje da se albumi s filmskom muzikom ne prodaju!). Malo tko je vjerovao da se iza mlade TV zvijezde u usponu krije nova filmska zvijezda, a Travolta je baš to postao.
I da ne nabrajam dalje, sve što je prethodilo filmu je nagovještavalo katastrofu. A ona je bila, poprilično daleko od filma i albuma. Album postaje najprodavaniji album svih vremena (bruto prihod!), film postaje globalni hit, Travolta postaje filmska zvijezda.
Uglavnom, sve što je Stigwood prognozirao, obistinilo se i priskrbilo mu auru proroka krajem sedamnaestih. Nije mogao omanuti. „Grease“ je bio sljedeći uspjeh, kako filmski, tako i vinilni.
I tu negdje završava onaj lijep dio priče, jer očito zaslijepljen uspjehom i ogromnom količinom novca, Robert gubi oštrinu i moć rasuđivanja o „sljedećoj stvari“, te se upušta u projekte s kojima tone.
Veliki projekt koji je završio u totalnom fijasku, ekranizacija albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, s velikim zvijezdama, povukao je za sobom i album iz filma. Iako se spekuliralo da je Robert time htio vratiti milo za drago Beatlesima što su ga svojevremeno odbili, ipak ne bih išao toliko daleko, cijena je bila prevelika.
Sama njegova rečenica “Kulture se mijenjaju i napreduju“, dovoljno govori o tome koliko je sam bio svjestan da je “njegov vlak prošao”.
Film u biti neloše opisuje taj jedan segment Robertovog rada i života, iako bih i tu stavio primjedbu. Na primjer, nema ni glasa od Travolte kojeg je doslovno stvorio. Film obiluje starim snimkama, bez novih prizora s kraja života, pa i danas, kad se snima film njemu u čast. Zašto režiser nije posegnuo bar za Travoltom, ostaje neizrečeno.
Isto tako, film je montiran, (namjerno?) kao da je napravljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća i takva mu je i naracija. Ako je to i bila namjera režisera, OK, ali ipak, trebalo je dati ipak notu suvremenosti, kako bi se bar okvirno film identificirao s datumom kreacije.
Ovako, imamo film iz 2021. godine, koji će u memoriji ostati kao film napravljen sedamdesetih godina.
Ako uopće i ostane.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
1934. – 2016.
