Ian Stewart
1938. – 1985.

Prosinac – 1985.

Kad premine osoba koja je cijeli život pod svjetlima reflektora, fokus globalnog medijskog konglomerata je usmjeren bar na trenutak u smjeru osobe koja je otišla. Manje više svi imaju samo riječi hvale („o mrtvima sve najbolje“).

Kad premine osoba koja je cijeli život bila na rubu tog svjetla kojeg su obasjavali reflektori, jedva da i specijalizirani magazini registriraju gubitak.

Ian Stewart je nažalost pripadao u ovu drugu kategoriju i kad je preminuo, rijetko tko, ako itko, osim onih s kojima je radio i pomagao im, nije registrirao da je preminuo. Život katkad ipak nije pravedan, jer Ian Stewart je ne samo svojim radom i kao klavirista i kao podrška, pa i svojim postojanjem zaslužio daleko veći ispraćaj, već i radi jedne rijetke osobine koja se rijetko nalazi, a svatko je želi.
Bio je velikog srca, doslovno, ne medijski, već ljudski.

Ono što je ovaj čovjek napravio teško stane u jednu debelu knjigu, ali u ovoj crtici par kratkih.

Ian Stewart je bio prvi koji je odgovorio na oglas Brian Jonesa za osnivanje grupe. Za to vrijeme Jagger i Richards su imali svoju grupu Blues Boys, s kojom su nastupali u klubu Alexis Kornera. Drugim riječima, Ian Stewart je su-osnivač the Rolling Stonesa. (nažalost, zaboravljena činjenica).

Kad se grupa konsolidirala u postavi koja je prvi put požnjela slavu, manager Oldham odstranjuje Ian Stewarta iz grupe, jer je narušavao image kojeg je namijenio pulenima. (za razliku od Beatlesa, Stonesi su trebali bili divlji i neobuzdani!).

Ian prihvaća ponuđeno mjesto road managera, dakle, debeli korak natrag. Čovjek kakav je bio, sam je izjavio da želi pomoći grupi. I tako im je služio kao šofer, nosio instrumente, mijenjao žice, namještao i štimao bubnjeve. Kad je došlo na red snimanje albuma, aktivno je učestao u kreaciji, te ostao zabilježen za vječnost.

U periodu od 1964. do 1986. nije sudjelovao samo na tri albuma grupe („Their Satanic Majesties Request“, „Beggars Banquet“ i „Some Girls“.).

I ne samo to, njegov se rad protegao i na ostale grupe jer nije bio vezan s fiksnim ugovorom. Tako je svirao na četvrtom albumu Led Zeppelina, (“Rock and Roll”), na albumu „Physical Graffiti“, “Boogie with Stu”, potom na velikom albumu „The London Howlin’ Wolf Sessions“, na kojem je sudjelovao uz veličine kao što su Eric Clapton, Ringo Starr, Klaus Voormann, Steve Winwood, Bill Wyman i Charlie Watts.

Pa i to nije sve. Kad su Stonesi napravili pokretni studio, aktivno je sudjelovao u njegovom nastajanju i naposljetku bio je zadužen za njega. Ne zaboravimo da su sve velike grupe prošlog stoljeća u jednom trenutku uporabile ovaj studio.

Odlazak takvog čovjeka, ma koliko anonimno prošao u mas medijima, ostavlja onu prazninu koju možda najbolje opisuje parafraza jednog citata s neta:

R.I.P. Lost Rolling Stone!

Povezani članci