Greg Lake
1947. – 2016.

In memoriam

Kad se spomene ime Greg Lake, automatski se nameće asocijacija na progresivnu muziku i njen najkomercijalniji dio. Iako nije bio član u mnogo sastava, Greg Lake je svojim radom ostavio neizbrisiv trag u muzičkoj umjetnosti prošlog stoljeća. I ne samo to, zajedno s Keith Emersonom i Carl Palmerom je napravio ono što se do njihovog dolaska na scenu činilo nemoguće, privukao je klasičnu muziku na stadione, koje su se redovno punili do posljednjih mjesta.

Gregory Stuart “Greg” Lake se rodio davne 1947. godine u Dorsetu i od ranih dana mu je gitara bila u ruci. To „od ranih“ dana ne znači od dvadesete godine ili kasnije, već u godinama koje su se brojale jednom znamenkom. (s 12 godina je napisao budući veliki hit EL&P, “Lucky Man”). To je vodilo samo jednom, sa sedamnaest godina postaje profesionalni muzičar. Na tom putu ga je pratio Robert Fripp s kojim je dijelio gitaru i učitelja gitare. Stoga nije ni čudno da ga je po osnutku svoje grupe pozvao. No, prije toga, Greg Lake je već svirao u lokalnim grupama.


King Crimson, ’21st Century Schizoid Man’ live in Hyde Park, 1969

Počeo je kao gitarista u grupi Unit Four, koja je svirala obrade rock standarda, te nakon nje je imao još jednu cover grupu Time Checks i napokon prvu autorsku grupu The Shame, s kojom snima svoj prvi single (on nije autor!), “Don’t Go Away Little Girl”.

Njegova “priprema za veliko” se nastavila kroz lokanu grupu Shy Limbs, te nakon nje nastavlja s grupom The Gods. I pored nezadovoljstva grupom, Greg ostaje u njoj neko vrijeme, jer je bend dobio stalni angažman u prestižnom Marquee Clubu u Londonu.

Kreativne aspiracije i mimoilaženje u koncepciji su uzrokovale da Greg napusti i ovu grupu pred sam ulazak u studio. Ken Hensley (kasnije oformio Uriah Heep), je tom prilikom izjavio da je Greg Lake bio pretalentiran da bi ga se kao basistu držalo u pozadini (basisti u to vrijeme nisu bili baš eksponirani, i u mnogim slučajevima, bas gitaru je svirao „tko je stigao”, ukratko, nisu bili na cijeni”)

I onda dolazi period života Greg Lakea koji će ga odvesti u zvijezde. Robert Fripp je oformljavao svoj sastav i pozvao je Greg Lakea da mu se pridruži. Greg je odmah uočio da je to, to, jer je poznavao starog prijatelja, a i njegove muzičke afinitete. Kako je Robert Fripp prije ovog susreta već bio na progresivnoj sceni s uvrnutim sastavom Giles, Giles, Fripp, Greg nije imao težak zadatak za konačnu odluku. Osnovali su grupu koja je dijelom legla na temelje grupe Giles, Giles, Fripp i dali joj ime King Crimson.
I otisnuli se u nepoznato!

A to nepoznato su bili čudni zvukovi koji su dolazili iz podruma gdje su vježbali. Slučajni prolaznici su u nevjerici vratili glavama, jer malo tko, ako itko, je u toj kakofoniji i kaosu kojeg su kreirali instrumentima mogao nazrijeti embrio velikog pokreta.

Jednog lijepog dana, točnije, 10. Listopada 1969. godine, iz mračnog podruma, na svjetlo dana izlazi prvi album grupe, “In the Court of the Crimson King”. Bio je to povijesni trenutak za progresivnu muziku koja se napokon definirala u svojoj labavoj formi, ali i za muziku uopće jer je označila rođenje novog smjera.

“In the Court of the Crimson King” je postavio kamen temeljac i dobrano počeo gradnju strukture na tim temeljima. Jednu od glavnih zasluga, pored kreativnog genija Roberta Frippa i dakako lucidne ekipe koja je tvorila band, pripada Greg Lakeu. Koliko svojom bas gitarom, daleko više je pridonio svojim glasom. Ovo je album na kojem se vokal Greg Lakea u potpunosti profilirao i postao ono što će ostati u memoriji milijuna diljem svijeta, najmarkantniji vokal progresivne muzike. Jedan kritičar ga je opisao kao “half-Dalek, half choirboy”, što je u biti najbliža asocijacija kojom ga možemo opisati.

Prije snimanja drugog albuma “In the Wake of Poseidon”, Greg Lake napušta matičnu grupu i odaziva se pozivu Keith Emersona da mu se pridruži u novoj grupi s kojom će “napraviti korak dalje“. I pored toga što više nije bio član grupe, Greg se vraća u studio s King Crimson i pomaže u kreiranju drugog albuma. Nakon toga, definitivno napušta Roberta Frippa i njegovu grupu. (Doduše, na osobnom planu, ovaj će se dvojac družiti!)

Vrbovavši mladog “divljeg i neobuzdanog” bubnjara grupe Atomic Rooster (Crazy World of Arthur Brown), novi trio dobiva konačnu formu i počinju s probama za prvi album.

Vremena nije bilo, jer scena je vapila za svim novim, a pogotovo nečim što bi klasiku približilo masama. (To je doduše napravila grupa Nice sa svojim djelima, ali se auditorij ipak ograničio na progresivni segment.)


King Crimson – “Cat Food” (1970, Top Of The Pops)

Prvi album novoosnovane grupe Emerson, Lake & Palmer je izašao i bio je to početak jedne od najvećih priča koje je ispričala moderna umjetnost. Bez ulaženja u detalje nastanka ovog albuma, moram ipak podcrtati da je baš taj prvi album preokrenuo stranicu povijesti muzičke umjetnosti i ogromnu masu ljudi natjerao na razmišljanje o klasičnoj muzici i njenoj prihvatljivosti. U tom su kontekstu Emerson, Lake & Palmer više napravili za klasičnu muziku u dvadesetom stoljeću, nego sve škole, konzervatoriji i promidžbe diljem svijeta, zajedno!

Kad se zna da je drugi album trebao biti obrada Mussorgskog , “Pictures at an Exibtion”, onda sve postaje jasno. Nakon trijumfalnih nastupa po izlasku prvog albuma, grupa ipak prihvaća sugestiju diskografske kuće, te ulazi u studio da bi snimila sljedeći album “Tarkus”, a najavljeni “Pictures at an Exibtion” ostavila za neka druga vremena (koja će doći veoma brzo!).

Problem je bio u tome što do tada nitko nije izdao cjelokupno klasično djelo, odnosno njegovu obradu, na vinilu kao jednu kompoziciju i procjena je bila da je rizik bio suviše velik. Auditorij, navodno, nije bio spreman za njega. Kako je album “Pictures at an Exibtion” ipak izašao i to kao treći album, sve su sumnje bile otklonjene istog sekunda, jer je odmah zasjeo na top liste.

Na stranu što su se javili glasovi da je trioiskasapio djelo, kako je . .ovo ..ono .. ali činjenica jest, široke mase su čule za Mussorgskog, široke mase su čule za “Picture at an Exibtion” i shvatile da klasična muzika nije bauk, te da je se može slušati kao i modernu muziku, uz neko pripremno razdoblje. Ne treba napominjati da je time počelo zlatno doba klasičnih vinilnih izdanja, koja su se odjednom od nekoliko stotina prodanih primjeraka, počela prodavati u milijunskim tiražama. Da su Emerson, Lake & Palmer samo to napravili, bili bi zaslužni i zauzeli bi značajno mjesto u povijesti muzike.

Priča ide dalje i nakon prekrasnog albuma “Trilogy”, grupa ulazi u studio s nevjerojatnim idejama, ali ovaj put s tehnologijom kojom te ideje može materijalizirati/ostvariti.


Emerson, Lake & Palmer: Take A Pebble (1970)

„Brain Salad Surgery” izlazi u Studenom 1973. godine i donosi grupu u najkreativnijem izdanju dotada. Turneja koja je uslijedila nakon izlaska albuma je protekla u potpunom trijumfu. U hodu su se dvorane mijenjale za stadione, jer nije bilo dvorane koja je mogla primiti sve koji su htjeli čuti i vidjeti ovaj trio. Ovom prilikom moram napomenuti, da je EL&P bio jedna od rijetkih grupa koja je na koncertima izvodila copy/paste verzije studijskih snimaka. Imajući u vidu tehnološke zahtjeve pri reprodukciji identičnih studijskih snimki, možemo samo pretpostavit koliko su opreme nosili sa sobom. A nje je bilo, da je jedva stala u tri ogromna kontejnera. Bine su se prebacivale posebno. Bile su dvije, jer jedan dan je bilo prekratko vrijeme za sastavljanje i transport bine.

Trijumf i nažalost, najava zalaska sunca na horizontu moderne muzike se dogodio u Kaliforniji, kad je pred 600 000 ljudi održan „California Jam 1974.“, na kojem su headlineri bili Deep Purple i Emerson, Lake & Palmer. (o tehničkim zahtjevima na ovom velikom koncertu bi se mogla komotno napisati knjiga, biblija moderne produkcije, koju su osmislili, uveli i implementirali Emerson, Lake & Palmer).


Emerson, Lake & Palmer – Knife Edge

I da se vratim na samog Greg Lakea. U okviru grupe Emerson Lake & Palmer, Greg je „bio zadužen” za balade koje su redovno zauzimale gornja mjesta, a ne rijetko i prva mjesta top lista, bio je „zadužen“ za sviranje bas gitare koja je u njegovim rukama (i štimom) imala poseban specifični zvuk, noseći čist metalni zvonki zvuk u zvučnu sliku ovog trija. Povremeno je svirao i solo gitaru!

Ono po čemu bi još Greg Lake trebao ostati upamćen jest produkcija. S veoma rijetkim izletima van matične grupe, Greg Lake je producirao sve (krucijalne) albume EL&P (osim posljednja dva!), i taj podatak  “prolazi malo ispod radara“. Ta se činjenica uzima “zdravo za gotovo” i rijetko, ako igdje, će te naći spomen na ovaj segment njegovog djelovanja. A on je bitan, bitan toliko da ga osobno stavljam u ravan sa samim sviranjem.

Slušajući albume EL&P-a, a pogotovo “Brain Salad Surgery”, ne možemo nego uputiti duboki naklon umjetniku za mix pultom. Pored kvalitetnog i nadahnutog materijala na ulazu u taj isti mix pult, Greg Lake je svojom ingenioznošću, pa i genijem, stvorio izlaz koji je grupu lansirao i održao u zvjezdanom miljeu. Greg Lake je kao producent morao dobiti priznanje “muzičkog establišmenta“, jer stoji uz bok najvećima tog doba pa i kasnije! Zašto nije, iskreno, nije mi jasno! (možda zato jer se nije eksponirao, tko zna?)

Emerson Lake & Palmer su se ugušili u svojoj megalomaniji, izgubivši pri tom značajni dio imetka kojeg su stekli u kreativnom razdoblju. Na njihovu nesreću, pad se počeo događati u vrijeme najezde punka i u biti, oni su bili prvi koji su prvi pali pod teretom grandioznosti i megalomanije. Ali i u tim trenucima su bili sposobni isporučiti grandiozna djela, od kojih su neka ušla u anale muzike dvadesetog stoljeća (obrada Coplandove kompozicije „Fanfare for the Common Man“)

Raspad grupe je uslijedio i Greg Lake se posvećuje solo karijeri.

Tijekom sljedećih godina snima dva albuma, 1981. godine album “Greg Lake” i 1983. godine album “Manoeuvres”. Oba su album bila lijepo primljena od kritike, a ni publika nije ostala hladna.

U međuvremenu je ponovo osnivao Emerson Lake & Palmer, te još jednu verziju Emerson Lake & Power, s Cozy Powelom na bubnjevima. Isto tako, kratko je “uskočio” na mjesto John Wettona u grupi Asia.

Bilo je to vrijeme kad je išao je na turneje s Ringo Starom i njegovim “All-Starr Band”-om. No, sve je to bilo u sjeni, bez ikakvog utjecaja na muzička kretanja.


Emerson, Lake & Palmer – Welcome Back My Friends – Live In Montreal, 1977

2012. godine odlazi na trijumfalnu turneju “Songs of a Lifetime Tour”, po manjim dvoranama. S te turneje izdaje CD, “Songs of a Lifetime”, koji uskoro postaje hit u muzičkim krugovima. Kako i ne bi kad Greg lakoćom elokventnog voditelja priča o svom životu i interesantnim trenucima u karijeri, pri tom dobro zabavljajući publiku svojim humorističkim komentarima.

Posljednji, solo album “Ride the Tiger” je izdao u suradnji s Geoff Downesom, 2015. godine.

Greg Lake je godinama radio na svojoj biografiji. Planirano je bilo da se izda 2012. godine, ali je radi obaveza autora izlazak odgođen za Rujan 2017. godine.

Greg Lake je bio veličina. Veličina koja je nastala radom, zalaganjem, izgaranjem i neobuzdanom kreativnošću. Dobar dio karijere je proveo kao šutljivi genijalac, dok se neki drugi Greg Lake nije probudio i pretvorio ga u elokventnog pripovjedača, koji nasmijava publiku komentarima i tjera suzu na oko svojom muzikom.

Autor je nekih od najljepših balada dvadesetog stoljeća, a s grupama King Crimson i Emerson, Lake & Palmer je približio klasičnu muziku masama. Tom prilikom je stekao status “momka koji hladnokrvno žvače pred pola milijuna gledatelja!”

I kao iz nekog inata, možda će se ovo učiniti malo, hm … cijeli život je tjekom nastupa stajao na perzijskom tepihu, kojeg je ljubomorno nosio svugdje sa sobom. (tepih je nedavno preprodan za nepoznatu sumu novca!)


Greg Lake “Songs of a Lifetime” Q & A from the Orpheum Theatre Los Angeles, CA, USA

Keith Emerson je otišao u Ožujku 2016-te godine, Greg Lake je preminuo u istoj godini, Carl Palmer još nastupa i čuva legislativu matične grupe. Drugim riječima, dvije trećine velikog sastava je otišlo, a preostali član čuva ono što će ostati povijest. Ne samo dvadesetog stoljeća, već muzike uopće.

I jednog dana, kad se bude evociralo i ocjenjivalo, tko je što i koliko napravio za svog djelovanja, Emerson, Lake & Palmer će isplivati na površinu, ne toliko od strane rockera, jer oni su svoje rekli monstruoznim posjetima koncertima i milijunskim tiražama ploča, već klasičari, klasična muzika, koja još uvijek ignorira postojanje ovog trija, umjesto da mu se nakloni do poda uz jedno veliko hvala!.

Bez Emerson, Lake & Palmera mnogi bi od njih tavorili u kutovima današnje stvarnosti i na marginama medija, dok su danas mnogi postali zvijezde i pod reflektorima na sceni ubiru milijunske naknade. O tiražama izdanja da i ne govorim. Ne mogu reći da je to isključiva zasluga Emerson, Lake & Palmera, ali da u tome imaju debeli udio, to je sigurno.

Greg Lake je bio veliki muzičar, producent, kompozitor i naposljetku velika ličnost. Nikada pod svjetlima reflektora s ničim osim svojim stvaralaštvom i svirkom.

I u tom mu pristaje pridjev „dinosaurus“, jer endemske vrste te veličine je ostalo manje nego li je prstiju na ruci.

Povezani članci