Nebesa FesT – Sinj, Hipodrom / 31. Srpnja – 2021.

Gospe Sinjska šta dreče!

Prva pomisao kod planiranja ove recenzije mi je bila „Neš ti, znam sve bendove osobno, bit će lako za napisat!“, da bih odmah potom pomislio: „Ajme ne, znam sve bendove osobno, ako napišem nešto negativno…“.
Lako je kritizirati strani bend kojega više nećete vidjeti u životu, no malo je teže pisati o ljudima koje viđate na tjednoj bazi, a još teže ostati objektivan ako su vam to prijatelji. Ako se ikome zamjerim, obrijati ću bradu, to je dosad bilo dovoljno da me nitko ne prepozna, valjda će i sada…

Nebesa FesT je projekt sinjskih volontera vođenih Brunom Delongom, poznatijim kao Teča i Brunom Markovićem Ćosom. Trebao se održati već prošle godine, na drugoj lokaciji, odnosno Pavića Nebesima, i s znatno drugačijom postavom: Neman, Jere i Pendreci (u kojem svira moja malenkost), Štakori, Seviter, The Countess, Vukojarac, Grob i Delirij. Svi smo bili zagrijani za njega jer je bio jedini festival te godine koji nije otkazan unatoč koroni.

Plot Twist: nekoliko dana prije se održao pir u Hrvacama na kojem je koronom zaraženo preko 30 ljudi. Tada je grad Sinj, na našu žalost, izdao veto na održavanje festivala, a u međuvremenu Jere i Pendreci i Seviter nisu mogli naći bubnjara, a Vukojarac se raspao. I svi su bili jako tužni…

Ali nema predaje!
Festival je prebačen za iduću godinu, a s Pavića Nebesa je premješten na sinjski hipodrom. Ništa od kampiranja, ali svo zlo u tome. Rupe nastale u programu su pokrpane s novim bendovima, no, u međuvremenu je i Grob otkazao nastup. Konačni line-up čine: Štakori, Neman, Obsidian, The Countess, Cidium, Delirij i Krucificadores.

Ulaz je besplatan, ali necijepljeni, a to je većina posjetitelja, su trebali obaviti brzi (ako ne računate čekanje u redu) test. Efektivno to znači da je cijena ulaza bila 60 kn, koliko i testiranje. Volonteri su se vrhunski trudili da sve teče po planu, no, sve je kasnilo pa je festival počeo oko 20:00 sati, a ne u 18:30 kao što je najavljivano. Teča se grizao radi toga, no sve je to normalno – ludo je očekivati da počne na vrijeme!

Jedini koncert na kojem sam ikad bio, a da je počeo na vrijeme, je Roger Waters u Splitu i to dan danas smatram anomalijom, a ne nečim normalnim. Ipak, zbog stožera, koji traži da sve bude gotovo do ponoć, većina izvođača nije mogla dovršiti set. Primjerice Delirij je izbacio čak 3 pjesme radi ograničenja!

Zato je ozbiljniji propust bio razglas. Jedan prijatelj je komentirao da je „gori nego u Kocke!“, no ne bih bio toliko dramatičan. Doduše, trebam priznati da se zloglasno loši razglas u Kocke naglo poboljšao kada ne sviraju neki lokalni mangupi nego velike čunke (Pero Defformero, Kries, Stoned Jesus…). Svejedno ostaje činjenica da razglas nije bio vrhunski. To se primjećivalo na relativno blažim bendovima u prvoj polovici festivala, no, čim su došli žešći bendovi se nije toliko primjećivalo usred silne distorzije i brzine.

Nego, izvođači!


Festival su otvorili mladi punk-bend Štakori. Nije me briga što drugi govore, ja njih obožavam! Jesu tekstovi infantilni s naslovima kao što je „Leteći Kurac“, „BDSM“ ili „Pivo, rakija, punk i anarhija“ (da, to je jedina rečenica u cijeloj pjesmi), jesu riffovi jednostavni i grubi, istina da vokalist nije slavuj, ali to je punk! Ako ne voliš taj stil, aj ća i slušaj jazz!
Vokal Cvrlje je sasvim dobar frontmen u maniri Johnny Rottena, ekscentričan, pomalo egocentričan i bez dlake na jeziku. U maniri G. G. Allina i Satana Panonskog na bini se rezao žiletom i razmazao krv po sebi. Šok faktor vamo-tamo, meni osobno prelazi granicu lošeg ukusa. Još gore – jedan momak iz publike je došao, obrisao rukom malo krvi s Cvrlje i razmazao je sebi po licu. Sva sreća pa smo svi potvrđeno bili negativni na koronu. Mikrofon bi inače Cvrlje razbio, no nije bio njegov, pa nije htio. Ipak, ispao mu je mikrofon usred svirke i otad je počeo cvrčati, problem koji će biti čujan kod nekoliko idućih bendova. Nije isto, ali je blizu.

Idući bend je Neman, alternativni rock bend nastao, kako kažu, u studentskim sobama grada Zagreba. Odlikuju se eklektičnim glazbenim stilom, a vidljivi su utjecaji post punka, alternativnog rocka i grungea 90-ih, na divno čudo death i groove metala, pa i dalmatinskih pjevača poput Miše Kovača i Mladena Grdovića u scenskom nastupu frontmena (upalite video neke live izvedbe Grdovića i obratite pažnju na „pumpanje rukom“ – znati ćete o čemu pričam). Nažalost, on i je najslabija točka benda – dok je instrumentalno sve besprijekorno, a posebice s gitarističke strane, clean vokali su u neprirodno niskim „Drakula“ frekvencijama. Razumijem, pjevanje u dubljem ili višem registru od prirodnoga smanjuje broj dostupnih tonova i mogućnost da se pogriješi, no, stvar je u tome što mu ni tada kontrola glasa nije optimalna. Ali growl mu je zato odličan i bio sam ugodno iznenađen. Neću lagati, „nekvalitetni“ vokali dodaju neki čudan šarm i dozu garaže u glazbu. Uostalom, pobijedili su na natjecanju održanom na platou Doma mladeži prošle godine, očito ima nešto u njima.

Sa bine odlaze svi osim basistice, a na binu se penje ostatak gothic metal benda Obsidian. Stilski je utjecaj Type-O-Negativea i više nego očit – duboki vokali, spori i masni riffovi i zvonke melodije na klavijaturama s puno delaya. Nisam fan stila i gothic metala općenito, ali nemam što reći – više nego dobar nastup.
Šta je? Pa ne trebam baš za svaki bend napisat dugi pasus!

Posljednja rošada večeri: pozornici ostaje klavijaturist/organizator Teča, a frontmen Obsidiana Petar Radović ustupa mjesto Mariji Marković i prelazi na funkciju druge gitare u bendu The Countess. Ostajemo na teritoriju gotike, no sada u simfonijskom stilu. Zapravo poprilično toga ostaje isto, samo se stil vokala mijenja – od dubokog i sporog baritona prelazimo u operne vode. Ili se Marija bar trudi da to tako bude. Ne griješi ona, pogađa sve tonove, no ima nešto neprirodno i isforsirano u njenom pjevanju. Nezgodna je okolnost što je baš u ovom žanru vokal centralni i najistaknutiji element i ne pomažu puno ni masni riffovi, ni dobre solaže, ni poneki folk utjecaji u vidu melodije na klavijaturama da prikriju njegove nedostatke. Mislim nije loše, ali da bi moglo bolje moglo bi. Očito joj stil ne leži najbolje, ali ona inzistira na njemu. Uobičajena je to primjedba za ovaj bend i svi smo to već prihvatili kao dio njihova zvuka. Uostalom nisu svirali obradu Doris Dragović – „Marija Magdalena“ kao što su prije običavali. Preko svega mogu prijeći, ali preko toga ne!

S Cidiumom ulazimo u žešći dio festivala, dakle otvara se krug za šutke ispred bine. Neću lagati, nisam fan ni black metala. Ili je ovo war metal? Ili je to isto? Ne znam, ti podžanrovi su zbunjujuća stvar. Nego shvatili ste – kričavi vokali, corpse-paint, lanci, bullet-beltovi i brzi i relativno jednostavni riffovi na gitarama. Ne volim ovakav zvuk gitare lišen ikakvog oblika basa koji zvuči kao radio s lošim signalom. Ne znam, možda je do toga što sviram bas i volim te duboke frekvencije. Moj nedostatak afiniteta prema tom žanru se očituje i u tome što mi većina pjesama zvuči potpuno jednako, no to je već osobni problem. Svakako ne sumnjam da je ovo bio odličan nastup za fanove žanra, no meni stvarno ne paše. S vedrije strane – basist je nosio majicu na Divlje Jagode, što je neminovno sa sobom vuklo uzvike „SVIRAJ DIVLJE JAGODE!“. Dobrodošla promjena od uobičajenog „SVIRAJ MEJDENE!“.

Idući bend na redu je Delirij. Sviraju mješavinu speed metala i punka s black metal vokalima, što bi možda najbliže odgovaralo žanru black’n’roll i bendu Midnight, a jedino gore od glazbenog izričaja su tekstovi. Primjerice „Splitski slešer“ se izvorno trebao zvati „Marjanska romansa“ i inspiriran je ubojstvom Meksikanke na Marjanu. Šalu na stranu, svi u bendu su veliki šaljivdžije i s velikom dozom autoironije vole govoriti da su „najgori bend na svitu“, no, istina je daleko od toga. Svirački su itekako potkovani, pogotovo lead gitara, a brzi i distorzirani bas po uzoru na Motorhead je uvijek plus. Vokal nije slavuj, no dobar je frontmen i upotpunjava neozbiljnu atmosferu benda. Također je i konačno premijerno izvedena pjesma „Pičkopatnik“ za koju sam indirektno poslužio kao inspiracija. Da se ne razumijemo krivo, ne patim ja za ničim i nije pjesma o meni, nego sam dao ideju za pisanje. Jasno? Dobro. Na oduševljenje publike su obradili i sinjski klasik Beerkrieg – „SS 666“.
Što ste se uzvrtili? Pjesma nije o nikakvom fašizmu, već naprotiv, o političkom centrizmu. Jedan od stihova glasi „Idemo na kurac i lijevima i desnima“. Zapravo križaj sve pohvale koje sam dosad izrekao – nisu odsvirali obradu Miloša Bojanića – „Čigra“. Ovo i jeste najgori bend na svijetu! #VratiČigruNaSetListe

U međuvremenu je grupa momaka donijela Hrvatsku zastavu i počela pjevati „Moja Domovina“, čemu se pridružila većina publike i članovi Delirija na pozornici. Spontano i neplanirano, ali simpatično i pojačava već dosta „domaću“ atmosferu festivala. Uostalom ovakvi nepredviđeni trenutci čine odlazak na koncerte zanimljivima.

Jedan od problema s black metalom je što se, ma koliko taj žanr sam po sebi bio jedna karikatura i oličenje mnogih stereotipa samog metala kao što su vrišteći vokali, corpse-paint, naopaki križevi, naopaki gorući križevi itd., on se i dalje uspijeva shvaćati preozbiljno. U moru ozbiljnih bendova je bend poput Krucificadoresa pravo osvježenje. Taj čakovečko-sinjski speed/black metal trio, koji uključuje bubnjara i gitaristu iz Beerkriega, se ne shvaća nimalo ozbiljno i ne mogu vam objasniti koliko volim takve bendove. To se vidjelo već i prije nastupa kada je počela svirati pjesma Duo Pegla – „Mi imamos mnogos problemos“, a zapečaćeno je kada su na stage izašli bubnjar s kaubojskim šeširom i maramom i gitarist i vokal s brkovima i pogledom a la Lee Van Cleef. Imajući to na umu, čak ni nepotrebno mračni naslovi pjesama koji inače izazivaju susramlje, ali ovaj put na španjolskom, poput „Guerra Blasfema“ ili „Hijo De La Obscuridad“, ne zvuče tako loše. „¡Ola, pendejos y pendejas! ¿Como estas?“, obratio se frontmen publici.
„Ne brini se, ne znaju španjolski – stavio je sve tekstove u google translate“, govorio mi je prijatelj i bivši vokal Beerkriega u prvom redu. Šteta što su njihov nastup obilježili problemi s bas gitarom. Uopće nije radila dobar dio vremena, možda pjesmu-dvije, što je u uskom vremenskom okviru od pola sata po bendu mnogo. Nisam stručnjak, ali moglo bi biti do toga što je koristio bežični sistem, a ne gitarski kabel. Kakogod, problemi su nakon nekoliko minuta riješeni i ostatak nastupa je prošao bez ikakvih problema. I sve je to zaokruženo jednim „Jebeš Dinamo“, da se ne zaboravi da se nalazimo usred Dalmacije.

Ljudi me često znaju pitati koji je gušt ići po koncertima, a pogotovo tim manjima koji „nisu ništa posebno“? To je bilo i mišljenje mog prijatelja kad smo se vraćali u Split – najbolji bend mu je bio samo „ok“. Čemu onda tratiti vrijeme s ovim kada mogu uštedjeti i otići na „pravi“ koncert?

Parafrazirat ću doktora Nelu Karajlića ovdje: veći je gušt navijati za male nogometne klubove nego velike, jer mali imaju ambicije, snove, gledaš ih kako rastu i stasaju u nešto posebno, a i naposljetku su bliže raji koja se veseli i slavi s njima. Tako i meni s lokalnim koncertima. Ne mogu opisati koliko mi je drago primijetiti da se neki bend poboljšao, da su sigurniji u nastupu, da su pronašli ono nešto što im je nedostajalo zvuku svo to vrijeme, da eksperimentiraju na pozornici itd. Eto, netko prati 3. županijsku nogometnu ligu, a ja regionalnu glazbenu scenu.

Primjerice, prije dvije-tri godine bi Marija iz The Countessa doslovno uzela u ruke set listu nakon pjesme i čitala ju u stilu „Iduća pjesma je…“. Nadam se da je bilo bar djelom ironično, no opet teško za gledati. U usporedbi s time, nastup na Nebesa FesT je bio mnogo profesionalniji, bila je sigurnija u sebe i iskoristila je skoro cijelu pozornicu širinom i dužinom za nastup umjesto da stoji na mjestu kao drvena Marija. Ok, neću više, obećavam! Ili Delirij ima relativno novog bubnjara, a još prošli njihov nastup su bili neusvirani i nije mogao pohvatati sve prijelaze. Na Nebesima, nekih mjesec i pol dana kasnije, je izgledalo kao da je s bendom od samog početka.

Nebesa FesT je imao svojih mana, no, to je zapravo nebitno. Bitno je da se ovaj festival uopće održao, unatoč koroni, unatoč odgodama i unatoč ostalim nepovoljnim čimbenicima. Kada se činilo da se cijeli svemir urotio protiv volontera, oni su ustrajali u svojoj viziji. Ta volja i trud su se na kraju isplatili i čestitam na tome. Jesu bendovi dobro svirali, vi ste polučili najveći uspjeh i budite ponosni na sebe. Ostaje jedino držati fige i nadati se da će festival doživjeti svoje drugo, pa i treće i deseto izdanje te postati jedna od stalnih godišnjih sinjskih glazbenih manifestacija koja stoji rame uz rame S.A.R.S. festivalu i Gljevstocku.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci