Drugi dan su otvorili Buč Kesidi, elektronski rock duo iz Pančeva. Kad je prvi puta čuo za taj bend, jedan moj dragi prijatelj (koji me još uvijek nije razuvjerio da mu vrhunac rocka nisu Stonesi i AC/DC, unatoč tomu što tvrdi suprotno) se zapitao „Eh, što se sve danas može nazvati rockom…“. Eh, nije žvaka za selj… zezam se, svatko ima pravo na svoje mišljenje.
A što se to prijatelju nije svidjelo?
Bend je na svome drugom albumu prešao s klasičnog garažnog rocka na indie electro-rock (ne bi da moj prijatelj to zna, ali treba napomenuti), mijenjajući punk riffove za jednostavnije, ali plesnije riffove i fokusirajući se više na beatove i ritam, a tekstualne teme tog, zapravo konceptualnog, albuma se bave apsurdom i nihilizmom subotnjih izlazaka u klub, kljokanja tabletama, opijanja, mamurnih nedjelja i pokušajem nalaska razloga za život, smisla istoga i ljubavi po klubovima – ali, kao što govore u svom singlu, „Nema ljubavi u klubu“. Plesno, originalno i filozofski nastrojeno – savršena muzika za malo introvertiranijeg studenta. (Čuješ prika? Nisu ti to pomidore! Prikaaaa!!!)
Odlično su obavili zahtjevan zadatak otvaranja drugog dana festivala, a razmak od ograde je već pri početku bio znatno smanjen. Očekivano, a opet neočekivano, se osim pjesama s novog albuma, kao što su „Nedjelja ujutru“, „Idemo do hodnika“, „Nema ljubavi u klubu“, „Laž“, „Subota“, „Tiho“ i drugih, našlo i nekoliko stvari s prvog albuma –„Kafe aparat“ i „Nebitna (ne mogu da…)“.
Zašto neočekivano? Jer su tada bili power-trio, a sada su duo, tako da je bas na ovom koncertu bio na playback. Ovo je sastav koji zaslužuje puno više pozornosti nego što ga ima, a nadam se da će ju i dobiti u skorije vrijeme. Jedino im zamjeram što nisu odsvirali „Kada đuskanje ne pomaže“, ma koliko ih publika molila i zvala na bis, ali satnica je neumoljiva. Šteta, baš mi se još đuskalo na njih…
Drugi su na binu izašli miljenici hrvatskih hipsterica, Svemirko. Ovo mi nije prvi njihov koncert, a od prijašnjih nastupa mi je u sjećanju ostalo da su ponešto neenergični bend, sporog ritma i čudnih akorda, koji uporno žele biti Talking Heads. Na sreću, kao i sa Porto Mortom, ispalo je da se slabo sjećam. Euforična publika je cijelo vrijeme plesala i zaštitari su očajnički pokušavali vraćati ljude na poziciju, no, bili su pribijeni sad već skoro uz samu ogradu. Što sve dobra bas linija napravi, a?
Poslije koncerta su jedna prijateljica i njen momak, očito puno veći fanovi od mene, komentirali da je bilo dobro, ali da set lista „nit’ smrdi, nit’ miriše“.
Možda tvrdokornim fanovima, no za „casuala“ poput mene su pjesme poput „Možda nisam dobar“, „Slučajna cesta“, „Odgovoran ljubavnik“, „Laura“, „Meni se ne svira“ činile i više nego solidnu set listu. Posebno me se dojmila, za ovaj bend neobično žestoka, „Južni trans“, pogonjena uvodnim pentatoničkim riffom podebljanog wah-pedalom (ako ne znate što je to, najbolji primjer je uvod u Jimi Hendrix – “Voodoo Child”), a taman kad sam pomislio kako podsjeća na Hendrixa pjevač Marko Vuković je izjavio: „Ovo je naš Hendrix!“.
Svemirko je ovim nastupom još jedanput potvrdio zašto je trenutačno jedan od predvodnika nove alternativne rock scene na ovim prostorima (vjerovali ili ne, i to postoji!).
Sjećate se onog pomalo bezobraznog „pilanja“ s objektivnošću s početka prvog osvrta?
E pa Vojko V je upravo razlog zašto sam inzistirao na njoj. Vjerovali ili ne, Vojko V je imao uvjerljivo najbolji nastup na festivalu. A to kažem ja, koji stvarno nisam ljubitelj ni njegove solo karijere, a bome ni ostalih projekata.
Od trenutka kad je stupio ne binu, Vojko je uhvatio publiku, nabio luđački tempo i nije popuštao do samog kraja. Ovo je bila jedna od najboljih interakcija s publikom koju sam doživio. Skakanje i ludilo je trajalo od početka do kraja, a zaštitari su konačno shvatili da rade sizifovski posao i odustali.
Vojko totalno vlada publikom. „Skači!“, „Pivaj!“, „Plješći!“, „Maši rukama!“, „Livo!“, „Desno!“… osjećao sam se kao na jutarnjem aerobiku na „Dobro jutro Hrvatska!“, a ne na koncertu. A publika ga je u svemu vjerno pratila.
Za vrijeme pjesme „Popaj“ pozvao je dvojicu dobrovoljaca na binu. Odazvalo se dvoje momaka, jedan malo niži i zbijeniji, kojemu je Vojko dao nadimak „masa“, a drugi viši i mršaviji, prozvanog „definicija“. Kada bi došao refren, trebali su se nadmetati u tome tko će napraviti više sklekova. Na kraju je publika zakonom decibela odlučila tko je bolje izvodio sklekove, a to je bio masa. Namješteno, jer je definicija imao bolju formu pri rađenju sklekova, a bome ih je i više napravio!
Sve ja vidim, ne boj se!
Vojko je prošao kroz cijelu svoju diskografiju, tako da su se na set listi našli „Narodna“, „Siromašan“ i „Lovrinac“ iz njegovog vremena s Dječacima, „Bauhaus“, Kiše Metaka, te naravno hitovi iz solo karijere kao što su „Cilit beng“, „Moja lipa“, „Rođendan“, „Pasta Italiana“, „Ceca u Parizu“ i nezaobilazne „Zovi čovika“ i „Ne može“, koju je izveo dva puta, na početku i na kraju koncerta, prvo obično, a drugi put kao remiks s vječnim hitom i internetskim memeom „Darude – Sandstorm“.
I publika je naravno znala sve tekstove. Vojko je čak svirao i solaže na svom sintisajzeriću nasred pozornice, odnosno brzi solo u harmonijskom molu (jednostavnim jezikom: „cajkast“ solo) na „Ceca u Parizu“ te „huljofon“ na „Pasti Italiani“ (cijelo vrijeme je dovodio puste goste da pjevaju s njim, no nije jedinog bitnog – Tonća Huljića…).
Tu se dogodio i jedini tehnički gaf večeri, bar jedini kojeg sam primijetio – „huljofon“ je odjednom prestao huljiti, a Vojko ga je brzinski i svom stručnošću FESB-ovca, iliti desetogodišnjeg mene kojem je odjednom prestao raditi joystick na Playstationu, okretao u zraku, provjeravao jesu li svi kabeli čvrsto uštekani, a nije čak ni pomogao oštar pogled upućen toncu. No, niti je to omelo tijek koncerta, niti publiku.
Negdje po sredini koncerta je izveo freestyle koji mi je osobno bio jedina bolna točka njegovog koncerta – možda ovo jeste subjektivno, no za razliku od Ede Maajke i dosta repera „stare škole“, koji nižu rime kao na traci i često mijenjaju tempo, Vojko V se odlikuje relativno sporim i stalnim, iako ponešto jednostavnijim ritmom, ali i rascjepkanim flowom – rečenica pa pauza, rečenica pa pauza, rečenica pa pauza (vidi npr. „Ne može“), što je pogotovo očito bez beata u pozadini, tako da me iskreno nije oduševio. A i njegov smisao za humor mi osobno ne paše – sorry Vojko. No, to je sve stvar preferencije i ne umanjuje dojam o nastupu koji je bio pun energije i na kojem smo sigurno i ja i Vojko, ali i svi prisutni izgubili bar kilogram.
Nimalo lak zadatak zatvaranja druge večeri, ali i čitavog festivala je pripao osječkom reperu Z++. Lako što je zadnji nastupao na festivalu, nego je trebalo nastupati nakon odličnog nastupa Vojka V. No atmosfera se nastavila eksplozivnim tempom, gotovo jednakim Vojku.
Evo bit ću odmah iskren – Z++ je jedini izvođač kojeg nisam nikad prije slušao i trebao sam ga potražiti na Youtubeu. Upalio sam prvu pjesmu koja je ispala i odmah me zapljusnula tona reverba, T-Painovskog autotunea i sporih trap beatova teškog basa, pa sam ju ugasio nakon jedva 10 sekundi – stvarno ne volim novi pravac u kojem se hip-hop kreće. Ali doživljaj je drugačiji kada ste okruženi publikom koja pleše, pjeva i uživa u pjesmama. Pa mogle su svirati i cajke, meni bi bilo lijepo!
… ajme da, jesu! Z++ ima obradu Seke Aleksić – „Crno i zlatno“. Naravno da je cijela publika znala tekst! Neću lagati, jedan od boljih trenutaka festivala. Ima nešto u tome kad masa ljudi pjeva – mogu pjevati „Bratec Martin“, opet ti postane nekako toplije oko srca. A i čemu se lagati – kakve cajke znaju biti, pjesma je skroz dobra! Također, live je ta gomila efekata na glasu jedva primjetljiva, što mi je učinilo glazbu podnošljivom. Drugi pamtljivi trenutak je pjesma „Beli Manastir“. Ne, s koronom nisu nestali „izgasi svijetla, vadite upaljače/mobitele/sve što svijetli i ruke u vis“ momenti s koncerata. Bilo je doista emocionalno, a sigurno još više izvođačima na bini koji su vidjeli stotine svjetala od kojih je svako pjevalo na sav glas.
Z++ se jednostavno nije mogao načuditi odazivu publike koja je sad već bila naslonjena na ogradu i pjevala cijelo vrijeme i znala svaki tekst. Jedino što je prekinulo Z++ da svira do jutra je ta prokleta satnica. Sad retrospektivno mi je čak malo neugodno što sam došao tako „naslijepo“ na koncert, bez da znam iti jednu pjesmu (Seka Aleksić se ne računa!), ali ako toliko ljudi voli Z++, očito ima nešto kvalitetno u njima i trebat ću ih detaljnije poslušati.
Suma summarum, odličan nastup koji je predstavljao emocionalni klimaks čitavog festivala i lijepo zaokružio glazbenu cjelinu koja se zove Fibra Festival 2021.
Kada bih baš morao odlučiti koji mi je dan bolji, rekao bih drugi. Jeste Porto Morto originalan i može Edo biti simpatičan koliko hoće, no Vojko V je stvarno održao spektakularan nastup i dokazao da postoji itekako dobar razloga zašto je jedno od najbitnijih imena na domaćoj hip-hop sceni. Već nekoliko ljudi koji ga ne vole mi je kazalo kako misli to isto. Također je drugi dan nastupao Buč Kesidi, koji su bili moj glavni razlog uopće za odlazak na festival, a i preporučio sam ih u anketi organizatora (da, postoji anketa na kojoj možete predložiti koji glazbenici da dođu na festival). Ali, kao što rekoh odmah na početku teksta, svi nastupi su bili odlični, a ironično je da se jedina tehnička greška desila – na najboljem nastupu. Ah živote, pokvareni joysticku…
Fibra festival je postao već standardni dio kulturne ponude grada Splita, a ovo izdanje je pokazalo da zanimanje za festivale ovakve vrste nije zamrlo za vrijeme pandemije, već je veće nego ikad prije. Također je Fibra Festival jedan od rijetkih festivala koji zapravo prate što ljudi žele i trudi im se to donijeti, za razliku od ostalih koji dovedu stare bendove i pjevače koji su vrhunac slave doživjeli negdje u kasnim 80-ima i sada žive na račun toga.
Naravno, takvi headlineri dovode najveću zaradu, ali tko ne riskira taj ne profitira. Splitu svakako treba još barem jedan ovakav festival – treba popuniti i zimu nekako.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
Split, Sustipan
07. Srpnja – 2022.
