Vlatko Stefanovski i V3 trio – Šibenik, tvrđava sv. Mihovila / 10. Srpnja – 2021.

Potvrda!

Uz Vlatka Stefanovskog se veže toliko toga da je nemoguće obuhvatiti u jednom sve što taj čovjek radi i stvara ili je radio i stvarao. Sjetimo se početaka, dok je s grupom Leb i Sol palio i žario ondašnjom ex-Yu rock scenom i time si priskrbio auru velikog gitariste, ali i začetnika čuvanja ideje makedonske muzičke tradicije kroz prizmu modernog izričaja.

Nakon raspada matične grupe kreće u solo vode i ostvaruje mnogobrojne suradnje s eminentnim imenima iz rock i etno miljea. Bez namjere ulaženja u detalje, može reći da je Vlatko Stefanovski jedna od najznačajnijih figura moderne umjetnosti ne samo na našim prostorima, već daleko šire, pogotovo u svjetlu preslikavanja makedonskog folklora u moderni izričaj.

Danas Vlatko funkcionira na dva kolosijeka na pozornici, sam sa svojom gitarom i publikom ispred sebe, te sa svojim bendom V3 u jednom potpuno drugačijem modu.

I u ovom posljednjem se predstavio publici na trenutnoj turneji, koja je između ostalih obuhvatila Šibenik i neminovno, „jednu od najljepših ljetnih pozornica, ako ne i najljepšu“ (opp, VS).

Malo je glupo nabrajati set listu, jer repertoar se sastojao od Vlatkovih koncertnih standarda, koji su redom instrumentali, te time napraviti suvišnim nabrajalicu. Dakako, nisu izostali ni brojevi „sa stihovima“, ali budimo iskreni, oni su slabija karika Vlatkovog muzičkog angažmana. Jest da među njima ima hitova, koji su se i još uvijek se rado vrte na rado frekvencijama, ali onaj pravi Vlatko je u instrumentalu.
I to kakvom!

Svaka nota odiše Makedonijom, u tako intenzivnoj mjeri da se u nekom trenutku počinju razlijevati mirisi Vardara i folklornih elemenata od kojih su sazdani. Vlatko je na to nadodao još melodičniji pristup izlaganju etno elemenata te se time opasno približio, a na trenutke i preklopio s drugim velikanom, Ian Akkermanom.

Dok je Akkerman iz svog Gibsona „cijedio medievalnu dušu“, i pri tom isporučivao neke od najljepših dionica ikad odsviranih na gitari, dotle Vlatko svog Gibsona uranja u Vardar i iz njega isporučuje čudesne melodije protkane ritmovima rodnog zavičaja.

Poredba s Akkermanom nije slučajna, jer oba umjetnika svoju inspiraciju pretaču veoma slično, dakako svaki na svoj način.

Stoga se kroz tu prizmu i treba promatrati nastup ovog benda u kojem doduše dominira Vlatko sa svojom gitarom, ali ne manje zaslužna za opći dojam je ritam sekcija, Ivan Kukić na basu (26 godina) i Jan Stefanovski, Vlatkov sin, (20. godina). Pomalo je neobično danas vidjeti tako mlade ljude u ozbiljnim ulogama, ali samo danas. Nekada su to bile godine kad se odlazilo u mirovinu ili ..bolje ne spominjati.

Trio na pozornici djeluje veoma uigrano, na trenutke lepršavo, iako nas to može i zavarati. Jer nakon tog trenutka obično slijedi grmljavina u kojoj svaki od sudionika kreće svojim putem i kreira predivnu zvučnu sliku, dakako pod vodstvom Gibsona u Vlatkovim rukama.

Iako inferiornih uloga, sa solo točkama u tijeku koncerta, ovakva ritam sekcija se nametnula kao idealna ravnoteža Vlatkovim gitarskim eskapadama. Ono što se pri tom mora priznati i dati krediti Vlatku, kako nekada, a pogotovo sada, nikada, ali apsolutno nikada nije krenuo stazom „vidi kako ja dobro sviram“. Drugim riječima decentno davanje do znanja da virtuoz ne treba dokazivati nešto što je već odavno poznato, već podređuje kvantitativno kvalitativnom kreativnom izlaganju.

Vlatko Stefanovski je sa svojim V3 triom pružio neizmjerno ugodan i lijep koncert, kakav vjerojatno samo on može pružiti.
I to je to!

Produkcija koncerta je bila decentna, što znači, zvuk je bio čist, dobro postavljen i bez eksperimentiranja za vrijeme koncerta, osim nužnih intervencija poentiranja trenutka na pozornici. Što se tiče ovog i ovakvog koncerta sasvim dovoljno i teško je pretpostaviti kako bi to sve skupa izgledalo drugačije. Stoga, najbolje da tako i ostane.

Ali, evo opet ono „ali“. Znam da je otvoren prostor, znam da i publika nije baš za decibele, ali na trenutke kad je Vlatko briljirao, a ritam sekcija iza njega gazila kao (sinkopirani!) parni valjak, „dva decibela“ su falila, da opet ta „dva decibela“. I to je jedino što me je malo zasmetalo.

Publika je bila sastavljena od manje više svih generacijskih uzrasta, ali koliko god bila kakofonična u godištima, bila je jedinstvena u odobravanju onoga što je dolazilo s pozornice, u toj mjeri da je aktivno sudjelovala u vokalnim numerama i pljeskom nagrađivala dirljive instrumentalne dionice. Od šibenske publike, ajmo priznati, manje se nije ni očekivalo!

I da sumiram. Vlatko ostaje Vlatko, ovim koncertom je potvrdio glas koji ga krasi i ni jednom notom, ni gestom nije to opovrgnuo, već dapače, kategorično potvrdio. Za čovjeka koji je pola stoljeća na sceni, prirediti ovako svjež koncert i njime „povući“ gledalište u skandiranje, mora se reći, predstavlja nacionalno blago.

Pitate se koje nacije?

Pa one univerzalne, jer svojim je muzikom Vlatko probio granice domicilne države, pa i okruženja, te egzistira na globalnoj razini.

Ne vjerujete?

Onda niste bili na koncertu!

Povezani članci