4th Thrill Blues Festival – Trilj, Gradski park / 03. Srpnja – 2021.

Kad u zoru sunce pomoli prve zrake kroz vlažno jutro, teško da itko može pretpostaviti što nosi taj dan koji je upravo najavljen. Mnogo su puta očekivanja potisnuta na uštrb stvarnosti, mnogo su puta ta očekivanja realna i dan se ostvario u nekim očekivanim okvirima. Ali i mnogo se puta dogodilo da se dan baš i ne ostvari onako kako je zamišljen ili poželjan. U većini slučajeva ta konstatacija sa sobom povlaći razočaranje, uz onu obaveznu „sutra će biti bolje“. Veoma rijetko, dan se ostvari ne onako kako je bilo željeno, već daleko više, bolje od toga.

I s ovim posljednjim riječima počinje osvrt na drugi dan Thrill Blues Festivala u Trilju. Jer, dan je bio očekivan, bio je željen, pogotovo u kontekstu hibernacije zbog epidemije, ali da će se dan ili još bolje noć pretvoriti u što se pretvorila, to vjerojatno nikome nije ni u snu palo na pamet.
A dogodilo se!

I sad, kako opisati to jednostavno „dogodilo se“ i ne upasti u patetiku cendranja nad svakom dobrom notom?
Kako prenijeti atmosferu koja je lebdjela nad Gradskim Parkom, s pozornicom u njegovom centru, bez podilaženja nikome za kredite?
Nemoguće, jer netko je ipak ovo sve skupa trebao osmisliti, organizirati, izvesti, realizirati, … .
I takav će biti ovaj osvrt!

Zbog tehničkih razloga nažalost nisam uspio pogledati wunderkinda Odina, koji je otvorio festival. Legenda kaže da se ušetao na pozornicu, sjeo, uzeo gitaru i odradio svoj set. I da ne bude zabune, autorski set!
Nadam se da ću ga uspjeti vidjeti i čuti skoro. Prenoseći tuđe impresije, za ovog će se momka još i te kako čuti!

Moj se dolazak u „arenu“ poklopio s izlaskom D’Bluz na pozornicu. Pratim ih već godinama kroz ovaj festival. Uvijek su bili dobri, ali ne i odlični. Kako zbog nezahvalne uloge otvorenja festivala prijašnjih godina, ali i kao bend, koji jest bio dobar, ali ono nešto „u zraku“ je falilo. I “to u zraku” se ovaj put spustilo na pozornicu, materijalizirano u obliku novog bubnjara i novog gitariste. Ukratko, D’Bluz zvuče kao nikada do sada. Očito su pronašli formulu koju trebaju učvrstiti, ali ne i betonirati. Formula je dobitna i evolucijom mogu daleko dogurati, možda dalje nego si i sami sanjaju. Drugim riječima, personalnim promjenama su otvorili velika vrata. Samo o njima sada ovisi koliko će ta vrata biti otvorena i kako će kroz njih proći.
Držim fige!

I sad priča kreće dalje. A to dalje je Ozon. I oni su se u proteklom razdoblju „digli“. Nivo kvalitete koju isporučuju me impresionirao. Kompaktno i efektno. Ako bih imao što reći, to je da se Ani kao vokalu treba dati više prostora. Veliki potencijal je tu i jednostavno ga je šteta ne iskoristit. Bend bi dobio vokalni/interplay balans (ženski/muški vokal), i time bi čak promijenio zvučnu sliku.
I dakako, na kraju su izveli svoju obradu Cetine, koja je na ovom koncertu zvučala „monstruozno“ dobro!

I kao da to sve skupa nije bilo dosta, i da ne bude, pobrinuli su se 4 Hombres & Flowery iz Livna. Na prijašnjim festivalima su bili potencijalno dobri, nedorečeni u segmentima, da bi ovaj put zasjali u punom svjetlu. Kao prvo Iva, koja je napokon razvila svoj potencijal, te se o njoj više ne govori u nekom budućem vremenu već, sada. Artikuliravši ili još bilje, ukrotivši divlji vokal dala je bendu onu neophodnu boju zvuka koja je idealno legla na instrumentalni dio i time je bend dobio adrenalinsku injekciju koja ga je lansirala visoko od mjesta gdje je nekada obitavao.

I da sumiramo, jer ovo su bile „lokalne“ akvizicije. (ove navodnike možete tumačiti kako hoćete, ali za mene su jasne, to lokalno je veoma upitno s obzirom na isporučenu energiju i kvalitetu!)

Sva tri benda D’Bluz, Ozon i 4 Hombres & Flowery su pokazali nevjerojatni kvalitativni iskorak koji ih premješta s originalnog zemljopisnog mjesta porijekla u daleko širi kontekst, u najmanju ruku nacionalni. Sama ta konstatacija dovoljno govori o mjestu koje trenutno zauzimaju. (nadam se da ih ovi hvalospjevi neće uspavati, jer ovo je tek polazišna točka za „dalje“!)

Thrill All Stars su odigrali ulogu mosta između dva glavna seta. Ispočetka nisu baš djelovali impresivno, no dolaskom James Perrija na pozornicu situacija se izmijenila, te je all star band dobro odigrao ulogu.

Wacky Blues Professors su bili prvi u drugom djelu festivala, sastavljenom većim djelom od gostiju van granica Hrvatske. Teško je u zvučnoj slici ovog benda prepoznati da dolaze iz Slovenije, jer agresivna varijanta urbanog bluesa (koji je sam po sebi poprilično agresivan) smješta ovaj bend u zapuštena predgrađa Chicaga, gdje po pubovima rijetko zatičemo gostiju više nego izvođača na maloj pozornici. No, kad je na red došao dio u kojem izvode obrade, otvorili su se u svojoj raskoši, poglavito poznavanjem esencijalne jezgre Hendrixovog „Voodoo Child“ i naposljetku, starog standarda „Green Onion“. Kod prve se išlo toliko daleko da su se solo dionice na gitari djelom svirale zubima, što je, a to svi znaju, bio Hendrixov specijalitet. (nerijetko su se u ta vremena s pozornica meli zubi zbog neuspješnih solaža!). Sve u svemu Profesori su ostavili trag, poglavito nastavljajući visoko kvalitativni niz (naših!) prethodnika.

Sunnysiders su miljenici naše scene. Izronili iz roota, obogatili ga modernim urbanim izričajem i oplemenili poprilično teškom ritmikom. S albumima su požnjeli hvalospjeve (zasluženo!), a na pozornici demonstriraju čak nešto težu varijantu, primičući se opasno nekoj vrsti heavy sredine garnirane akustičnim dionicama. Na pozornicu su izašli u novom sastavu, dakako, uz Rolu i Hrepu, te neizostavnog „the Animal“ Lea. Kad su krenuli pokrenula se lavina koja se više nije mogla zaustaviti, kao ni suza u oku. Iako nedovoljno uigrani radi kratkog vremena formacije inkarnacije, zvuče bolno moćno, dok pak u drugom trenutku Hrepino nemilosrdno okidanje žica akustične gitare smiruje situaciju i uvodi u novi krešendo. Konstrukcija kompozicija koje izvode su idealne za žive izvedbe i stvaranje klimaksa u gledalištu. Dakako, rezultat nije izostao! Sunnysiders su po tko zna koji put potvrdili zašto su tu i koji je njihov „raison d’etre“

I kad se očekivalo da će se atmosfera bar donekle smiriti, da bi auditorij uhvatio neophodan predah za nastavak (ipak govorim o sedam sati neprekidne svirke), na pozornici su izašli Francuzi, Some Players Shoot Again.
I ništa, samo uzdah, idemo dalje. Bilo je očito da od odmora nema ništa i da će adrenalin i dalje kolati žilama auditorija punom snagom. Neobičnog naziva (ako to više uopće i postoji!) Some Players Shoot Again prebacuje lopticu na sasvim drugi teren, prividno je smirivši, ali samo da bi napucali volej. Nesvakidašnji pristup blues, soulu i pitaj bloga kojeg derivata, Francuzima otvora zlatna vrata, kako instrumentalno, tako još više vokalno. Prosto je nevjerojatno spojiti vizualni izgled pjevača s njegovim glasom, a pogotovo dikcijom engleskog (američkog) jezika, znajući da je Francuz. Još jedan adut iz rukava organizatora i još jedan biser na pozornici.

Šlag na kraju!. Big Daddy Wilson & The Goosebumps Brothers. I pored reputacije, Big Daddy nije imao lak zadatak. Nakon toliko potrošenog adrenalina prije njegovo izlaska na pozornicu, trebalo je smoći snage i krenuti u „kopanje“ novih zaliha za pokretanje mase koja je gledala prema pozornici.

Znam da mu je to u „opisu radnog mjesta“, ali lijepo je primijetiti. Da bi pokrenuo masu pred pozornicom, nije krenuo agresivno, jeftinim štosovima privući pažnju i reakciju. Ne, krenuo je decentno, mnogima se u tom trenutku možda i zijevnulo, ali ne za dugo. Isporučujući blues protkan Motown mirisima, Big Daddy se izdvojio iz klasičnog root blues miljea i krenuo nekom svojom stazom, koja je očito popločana aplauzom. Kako drugačije objasniti da se publika već nakon prvih pjesama aktivno uključila u događaje na pozornici i pratila ga tijekom cijelog nastupa. Dakako, rijeko je tko znao njegove pjesme, ali pamtljivi refreni i jednostavnost izlaganja su dale rezultat. A on je bio u obliku bisa i to ne samo jednog. Pa i nakon posljednjeg, publika je tražila još, ali nažalost, svemu dođe kraj, pa i njegovom nastupu. Uglavnom uz impresivnu pranju talijanske braće Big Daddy si je priskrbio sve pozitivno što jedan blueser starog kova može. Čestitke organizatoru na njegov angažman.
Pun pogodak!

 

Vjerojatno ste primijetili da se cijelim osvrtom provlači crta superiornosti izvedbi redom svih bendova koji su defilirali pozornicom. Stoga se neminovno nameče pitanje zajedničkog nazivnika. Pored samih izvođača, krediti se moraju dati produkciji, koja je na ovom festivalu bila vrh vrhova. Na svim „sirovim“ festivalima zvuk je primaran, dok je light show ipak gurnut u stranu, Ne bez razloga i to opravdanog. Tako je bilo i ovaj put. Svjetlo je samo podcrtavalo događaje na pozornici i bilo u službi zvuka. Nije bilo nekih specijalnih efekata ili laserskih bravura. Bilo je to decentno i ukusno osvjetljenje u skladu s trenutnim potrebama pozornice. I u tome treba tražiti veliki plus.

Zvuk na drugu stranu, je primaran i sve je podređeno njemu (dakako u produkcijskom dijelu!). A on je bio odličan. Odličan u svim segmentima, od prve do posljednje note odsvirane duboko u noć
Možda sam prijašnjih godina bio kritičan prema mix pultu (ne prema opremi koja je uvijek bila vrhunska), ali ove je godine sve izbrisano i drago mi je priznati, najviša ocjena za produkciju!

Publika je bila na visini svog „zadatka“. Pomalo ipak neočekivano, okupila se ogromna masa. Ne bih davao nikakve brojke, jer je to u biti nemoguće. Razlog su epidemiološke mjere koje su onemogućile većini auditorija direktan kontakt s pozornicom, budući da je pregradama napravljena tampon zona samo za one s važećom covid putovnicom. To je ipak zasmetalo cjelokupnom događaju i u biti je jedino loše što se dogodilo te večeri.

Ono što je posebno oduševilo jest ponašanje publike i njeno sudjelovanje, pa i na daljinu. Jer prijašnjih godina se tamo iza ponoći auditorij već počeo lagano osipati, dok je ove godine, do posljednje note sve bilo puno i skandiralo se za “još”. To dakako ukazuje na glad za ovakvim priredbama, ali i dovoljno govori o ispravnosti odabira izvođača. Stoga, kao i sve nabrojeno, od bendova, preko produkcije, do publike, najveća ocjena!

Četvrto izdanje Thrill Blues Festivala je iza nas. Ne treba čekati „neko vrijeme“ da se utisci slegnu, da bi se dala konačna ocjena. I bez toga jasno je da je ovo do sada najbolje izdanje, u svim segmentima i na svim razinama. Od uvođenja dvije bine, do odličnog razglasa na obje, preko nadahnutih izvođača, odlične publike i naposljetku, agilnog organizatora.

Drugim riječima, bez pretjerivanja, četvrtim izdanjem ovaj se festival vinuo daleko iznad Trilja, kvalitativno se smjestivši na sam vrh, ako ne i na vrh muzičkih događanja u nas. I ne samo u nas!

Ako ovo posljednje baš i ne vjerujete, trebali ste biti u Trilju, a ako pak želite potvrdu ove konstatacije, vidimo se sljedeće godine na petom izdanju!

Svi su pozvani!