4th Thrill Blues Festival – Trilj, Gradski park / 02. Srpnja – 2021.

Kako jedna fešta može početi osim sa školom „za pačiće male“. „Blues At School“ se odvio u jutarnjim satima prvog dana festivala. Nasuprot malih znatiželjnih glavica na pozornici su se znojili Miro Dimić, Leo Baltazar, James Perri, Jimi Polo, Ivan Peso Kozina i Hrepa.
Poruka prenesena i shvaćena, mladi naraštaj čeka svoj trenutak.

Svi ostali događaji su se odvijali na otvorenom prostoru, na „maloj“ bini podignutoj samo za taj dan. (velika će biti spremna za drugu, finalnu večer).

Večer je otvorio Jan Ivelić sjedeći za impresivnim setom bubnjeva. Majstorski je odradio dvije numere u pratnji matrice i demonstrirao ono što se već zna, da je vrhunski bubnjar, ali i kvalitetu samih bubnjeva. Dakako garnirano s odličnim ozvučenjem, koje me je ruku na srce, ne samo ugodno iznenadilo, već na trenutke ostavljalo otvorenih usta.
Sve se poklopilo, odličan uvod u večer!

Nakon Hrepinog uvodnog obraćanja, na pozornicu je izašao Michael Limnios, gost festivala, eminentni blues novinar koji djeluje na globalnoj blues sceni. (tako se dogodilo da Thrill Blues Festival bude najavljen i u Meksiku!!). Na grčkoj verziji engleskog je ispričao kratku priču o bluesu i nadu da će se ovaj festival održati, jer predstavlja jedini događaj ove vrste na ovim prostorima. (Pod ovim pojmom je mislio i Grčku i Tursku, te sve zemlje u okruženju).

Potom je na red došao slatki dio. Marinko Biškić je u svojoj tvornici Nadalina „odštampao“ čokoladnu verziju albuma „Bridges“, Sunnysidersa. Poslušali smo dva krckajuća fragmenta albuma i potom se bacili na njegovo uništavanje. Sad kad me budu pitali „jesi posluša novi album Sunnysidersa?“, komotno mogu reč, „šta posluša, izija ga!“

Kako je prvi dan festivala zamišljen više kao edukativni i uvod u drugi, tako su na pozornici izašli Peso, Toto i Brk, demonstrirajući mogućnosti raznih pojačala u kombinacija s gitarama i ono što je najbitnije, a malo poznato, s akcentom na domaću proizvodnju. Da, dobro ste pročitali, Hrvatska se ima čime dičiti, proizvodnjom pojačala i gitara za vrhunske izvođače.
Koga je interesiralo, bilo je impresivno!

I onda je došla glavna točka večeri, njegovo veličanstvo JAM!
Teško je riječima opisati atmosferu koja se nadvila nad parkom kad je to sve skupa krenulo. Četiri gitare, saksofon, bas, vokal, klavijature, bubnjevi i izvođači koji su se smanjivali kao na traci. Možda bi bilo lakše napisati tko nije svirao na ovom jamu, jer u tri sata koliko je trajao bez stanke, na pozornici su prodefilirali svi koji su na bilo koji način vezani za ovaj festival ili su se našli u blizini ili su pak pozvani da kao gosti uveličaju ovu feštu.

Nema smisla i u biti nemoguće je ikoga izdvojiti, jer ono što je krasilo svaki trenutak jest atmosfera koja je vladala i koja je postala zaštitni znak ovog festivala. Ležernost i nekonvencionalnost scenskom pristupu, ali uz visoki profesionalizam, stvara formulu koju je ovaj festival uveo od svojih početaka i njeguje je do današnjih dana.

No, još jednom moram naglasiti, znam, možda cjepidlačim kad je produkcija u pitanju, ali kad je nešto dobro, onda je dobro ili pak na drugu stranu, kad je nešto loše, onda je loše. Ovog drugog prvu večer nije bilo. Jest da je tonac izgubio i posljednju dlaku s glave pokušavajući uhvatiti korak sa šetnjom instrumenata po pojačalima, ali zvuk je bio moćan (napokon da nisu falila ona dva prokleta decibela!). Nije bio prejak, tako da se pred pozornicom moglo komotno stati i uživati, a lijepo se čulo i metrima ispred pozornice. Iznad svega, zvuk je bio čist, bez i jedne jedine mikrofonije u tijeku cijele večeri, balansiran i artikuliran u svakom segmentu.
Prst gore!

Publika se dugo sakupljala. Nažalost, epidemiološke mjere su uzele danak, ali teško da se tu išta moglo poduzeti. Ono što hrabri jest da se ipak, kako je program odmicao, prostor unutar parka, koji je bio podijeljen pregradama, ipak pristojno napunio, te time naposljetku dao legitimitet samoj predstavi koja se odvijala.

Prva je večer iza nas. Ako se po večeri ona sljedeća poznaje, onda će drugi dan festivala biti wouuu!!
Ajmo biti iskreni i priznati, i ne očekuje se ništa manje od toga!

PS. Ideja s dvije bine se pokazala odličnom, daje novu dimenziju cijelom festivalu. Nekako se nadam da je ovo u biti bio test za ekspanziju festivala, gdje će se program simultano odvijati na više pozornica kako bi se održala kvaliteta produkcije i izbjegle zamke, „manje bitnih izvođača“.