Dan Muzike!

Kažu, muzika je zvonka radost!

Kažu isto tako da je muzika neodvojiv dio našeg života, koji vuče korijene iz davnina, iz pećina, kad su pra-pra ljudi u nekom ritmičkom nizu udarali toljagom po šupljoj kladi.

U toj, embrionalnoj fazi razvoja ljudskog roda, “muzika” je bila sastavni dio vjerskih rituala, te je time zauzela značajno mjesto u tadašnjem socijalnom okruženju.

Razvojem društva mjesto muzike se nije mijenjalo, čak dapače, zauzimalo je sve važnije i važnije mjesto, kao i njena valorizacija.

Kulminaciju te socijalne uloge je doživjela šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je postala stil, način i smisao života masa te time kanalizirala želje, stremljenja i zahtjeve. Nije ni čudo da su glasnogovornici generacija postali heroji, koji dan danas još uvijek djeluju, živeći na slavi koja je svoje temelje udarila prije pola stoljeća.

Socijalna komponenta je bila udarna igla kojom se muzika obraćala ulici, a ona svojim vladama, ne rijetko, prisiljavajući ih na kompromise i ustupke. Cijena je bila prevelika i istekom sedamdesetih oštrica se tupi da bi u osamdesetima angažirana muzika počela nestajati iz mainstream medija i seliti u garaže i podzemlje, gdje se i danas nalazi.

Upotrijebiti izraz „oružje“ je možda najprecizniji opis snage koju je muzika imala u to zlatno doba. Dokaz tome je da je svojevremeno John Lennon bio proglašen za „Državnog Neprijatelja br.1“ u Americi. Sam njegov odlazak u supermarket se pratio iz Bijele Kuće (o FBI-ju da i ne govorim)

Osamdesete su počele donositi nešto sasvim drugo, novi pristup i time stavljati u povijesnu ladicu „ono što je bilo“. Angažiranu notu je zamijenio slogan „samo zabava“ da bi protokom generacija u potpunosti pao u zaborav izričaj koji savjetuje, kaže, ukazuje, valorizira, preispituje ili kritizira. Pacificiranje masa je kompletirano i politika je mogla raditi što god je volja. Svjedoci smo danas koliko je ta istina bolna.

Danas je Dan Muzike i red bi kao bio da ga se obilježi.
Čime?
Kako?

Zar nije svaki dan Dan Muzike i uostalom, tko je taj koji je rekao, e danas je Dan Muzike, danas će te uživati u muzici.

„No Pasarán! “

Slažem se da postoji „Dan Republike“, „Dan Državnosti“, „Dan Grada“ itd itd.. , drugim riječima, dani koji se vežu uz neki događaj koji je obilježio i ustoličio organizaciju, društvo, grad, državu. Ali proglasiti neki dan u godini Danom Muzike je redikulozno.

Muzika danas u životu prosječnog konzumenta ne igra ulogu koju je nekada imala. Vrijeme, politika i sve oko nje su gurnuli muziku na marginu egzistencije i poistovjetili je s pukom zabavom, trošenjem vremena kad ga imate i uglavnom na nešto što se posluša i sljedeće sekunde zaboravi.

Teško da se protiv toga može boriti, jer svako vrijeme nosi svoje i stoga se jednostavno mora prihvatiti da u „muzičkim“ vijestima rijetko kad nađete vijest koja su odnosi na muziku u njenoj biti i esenci. Žutilo je prekrilo medijski prostor, a ono vrijedno, progresivno, tavori po garažama i undergroundu.

Mimo lučonoša današnjeg proga (Steven Wilson) stanje je u biti katastrofalno. Ne kad je muzika u pitanju, čak ne i kad je kvaliteta u pitanju, već po pitanju medijskog prostora.

Koliko vas koji ovo čitate je nabasalo lutajući dnevnim novinama na bilo kakvu vijest koja se odnosi na progresivni milje ili na muziku koja je van kruga Selene Gomez, J-Lo, Camile Cabello, Ariane Grande, Justin Biebera i da ne nabrajam više današnje zvjezdice crvenog tepiha i nepostojećih nota….?

Istovremeno s paradom kiča i marketinga, ispod površine buja scena koja je i pored svih mogućih raspoloživih medija, danas teško dostupna i javno ignorirana.

Ovim ću teško bilo što ispraviti, pa čak i skrenuti.

Godinama se odupirem bilo kakvom slavlju Dana Muzike kao nekog datuma, jer taj je dan svaki dan u životu normalne osobe.

Ovaj dan mogu slaviti neki drugi, koji ionako neće čitati ovaj članak!