Nakon duge pauze, napokon su počeli koncerti. Čast otvorenju sezone je pripala projektu Rock the Opera, u izvedbi zagrebačkih filharmoničara predvođenih dirigentom Friedemann Riehleom, i dakako front timom, Marketom Poulickovom-Maky i Leanne Jarvis i naposljetku zvijezdom večeri Dinom Jelusićem.
Bilo je lijepo vidjeti dug red na ulazu u kulu i još oku ugodnije pristojno popunjeno gledalište gladno muzičkog doživljaja.
Nakon nastupa u Šibeniku u tvrđavi sv. Mihovila, na red je došla kula Kamerlengo, skoro pa idealno mjesto za održavanje ovog i sličnih koncerata. Srednjovjekovni ambijent u kombinaciji sa simfonijskim aranžmanima je dao onaj neodoljivi šarm postojanja, budeći u nama emocije, dakako, garnirane preljevom od nostalgije. Nostalgija i jest glavni adut ovog projekta, jer izvode simfonijske verzije rock klasika, od Deep Purple, U2, Rainbow, Pink Floyd, Queen, Led Zeppelin, … .
Ukratko, sve je bilo spremno da se posluži već pomalo osušeni i stvrdnuti kolač, ali s još ponekim tragom slasne kreme u njemu.
Prve su note nagovijestile smjer u kojem će obrade krenuti i nažalost i njihovu jačinu. Ta prokleta „dva decibela“ koja kronično fale na ovakvim priredbama su i ovaj put zasjenila ukupan doživljaj. Nikako mi nije jasno da je kompromis jačine zvuka i njegove uvjerljivosti toliko bolan da se ne može postići bar daleki osjećaj grmljavine originala.
No, što je tu je.
Koncert je u biti bio sastavljen od dva djela. Prvi dio u kojem su izvedene obrade klasika velikana, Led Zeppelin, Deep Purple, Pink Floyd, U2, Rainbow, AC/DC, .. , i onaj drugi dio, koji se sastojao od obrada kompozicija grupe Queen. Možda će biti čudna ta podjela, svi na jednu stranu i Queen na drugu, ali, .. . Razlog je jednostavan, veliki dio opusa grupe Queen je „symphonic friendly“, a neke čak u originalu imaju sympho aranžmane, tako da njihovo prebacivanje u orkestralni format ne da nije bolan, drugim riječima, već po DNK kodu ne gube na snazi i uvjerljivost.
Pametnim izborom pjesama grupe Queen, po tko zna koji put se pokazalo i dokazalo da je Freddie Mercury rođen u pogrešno vrijeme, jer sve što je napisao van rock okvira i šablone pripada čistoj klasici, odnosno njenom pristupu. Tako su i aranžmani koji su krasili ove kompozicije legli na prirodno tkivo ne donoseći doduše nikakve izlete i ništa novoga, ali kad je nešto smisleno odrađeno i posloženo i pri tom u skladu s originalnom zamislili, onda govorimo o dobitku.
To se ne bi moglo reći i za onaj prvi dio, pogotovo jer su aranžmani slijedili u copy-paste maniri originalne melodijske i ritmičke linije, ne dodajući ništa novog ni izazovnog u cijeloj slici. Štoviše, na trenutke su bili kontraproduktivni, jer su esencijalne trenutke kompozicije, ono po ćemu je u originalu najjača, razvodnili u blijedu sliku nečega što bi trebale biti.
Nemojmo se zavaravati, orkestralne verzije žestokih rock klasika su „walking on thin ice“ i to se ove večeri i pokazalo. Na stranu što su ženski vokali upečatljivi, na stranu što je cijeli ansambl profesionalno odradio svaku dionicu i pogotovo na stranu što je Dino Jelusić demonstrirao ono za što su ga zvali u Trans-Siberian Orchestra, ali pogonska dinamika je esencijalna kod žestokog rocka, a nju je skoro nemoguće uhvatiti. U biti rijetkima je to uspjelo, na prste jedne ruke bi stali, od Procol Harum i Edmonton Symphony Orchestra, djelomično Deep Purple s Lordovim djelom napisanim za simfonijski orkestar, isto tako djelomično Uriah Heep s kompozicijom „Salisbury” (iako je dodir klasike i rocka pomiješan s jazzom u ovom slučaju minimalan). Pa ni grupa Nice, koja je skoro cijeli opus temeljila na obradi klasike i pisanju djela u tom smjeru, nije uvijek uspijevala prenijeti u orkestralne aranžmane esencu rocka. Dakako, ovom prilikom je nepotrebno spominjati EL&P, jer njihov opus izlazi van svih okvira ovog članka.
U tom kontekstu, nažalost ni prisustvo Vedrana Božića nije pridonijelo boljoj slici. Pored igranja uloge pratnje u većini kompozicija, imao je par sola. Onaj najjači ili je pak trebao biti najjači, solo u kompoziciji „Comfortably Numb“ je bio bezličan, lišen emocionalnog naboja koji ga krasi.
I da, „Highway Star“ koja je izvedena na bisu je ipak uspjela uhvatiti dinamiku originala i time bar donekle popravtii blijedi dojam kojeg su ostavile prethodne obrade rock klasika.
Produkcija je bila decentna, s producentom u „pokretu“. Pored mnoštva instrumenata na pozornici, kad je de facto nemoguće sve pokriti, lijepo je balansirao zvuk, isturajući u sekvencama instrumente ili vokale. Očito da je svaka nota već bila unaprijed zapisana u memoriji, te je slijedilo samo pretakanje u „botune“. (I ona „dva decibela“ s početka ove priče!)
Sve u svemu, kad se sve zbroji i oduzme, pomalo blijedo izdanje s obzirom na nivo kvalitete i raspona mogućnosti aktera na pozornici. Dakako, „najveća zasluga“ pripada aranžeru koji u rock klasicima nije prepoznao crtu lucidnosti koja će ga osokoliti da aranžmanski iskoči iz okvira originala i time dade nešto novo u već poznatoj strukturi.
I da se vratim retoričkom pitanju iz podnaslova, kako napisati orkestralni aranžman za grmljavinu?
I još retoričkiji odgovor, nikako!
I tu sve počinje i tu sve završava!
PS – nije na meni da sudim, ali moram primijetiti. Sam naslov Rock the Opera upućuje na sasvim drugo od prikazanog. Projekt se pokrenuo da bi se obradili rock klasici u sympho stilu, no naslov upućuje baš obrnuto, obrada opera (dijelova!) u rock stilu.
Povezani članci
