Chick Corea – R.I.P.!

Otišao je još jedan velikan fuzije. Chick Corea je krenuo na put bez povratne karte.

Kazati da je netko igrao krucijalnu ulogu u promociji jazza, teško da bi ikog danas zainteresiralo više od kurtoaznog pogleda radi drugog djela naslova, R.I.P.!.
Kazati pak da je isto tako njegov rad obilježio eksploziju fuzije sedamdesetih godina, kad je sa svojim bendom Return to Forever punio velike dvorane, da, privući će koji pogled više.

No, za one koji znaju za Chick Coreu i njegov rad, pa i ulogu koju je odigrao u našim životima tog doba, neminovno goni suzu na oko. Da, Chick Corea je jedan od super junaka koji su bili tu kad smo ih najviše trebali, kad smo se formirali i birali puteve kojim ćemo krenuti, kako muzičke, tako one životne.
Biti istinski pobornik bendova Return to Forever, Mahavishnu Orchestra, Weather Report ili Larry Coryella, značilo je u prvom redu odavanje priznanja „gospodaru zvuka“, Miles Davisu, a potom, zašto ne kazati, pokazati status i ukus u muzici. A taj se status stjecao godinama, ogromnim brojem sati slušanja, gaženja nepoznatim, istraživanja tajnovitih kutaka muzičke kreativnosti i korak po korak, prihvaćanja novog, ispočetka čudnog, kasnije prihvaćenog, elokventnog, eklektičkog i nadasve ispunjavajućeg. Bio je to prirodni ambijent svakog aktivnog slušatelja tog doba, a Chick Corea njegov sastavni dio.

Iako je imao karijeru prije početka suradnje s Miles Davisom, svjetlo reflektora se uperilo prema njemu kad je izašao s majstorom na pozornicu. Da, mnogi su se upitali u to doba, tko je mladac za klavirom, ali samo do prvih nota. Jer Chick je svojim sviranjem i pristupom klaviru ne samo proširio horizonte koji su do Milesovog otvaranja robovali formi, već je pronalazio nove, neistražene livade na kojima je pasao i dakako, ostavio drugima da se pogoste.

Ne jednom u medijima, kako onda tako i danas, njegovi rani albumi se proglašavaju za remek djela, a o albumima s Return to Forever i solo izdanjima da i ne govorim.

Chick Corea je mnogim bio „otac“, bio je uzor, a piscu ovih redaka jedna od osoba koji ga je usmjerila u nekoliko pravaca, do njegovog pojavljivanja, „dosadnih, za tamo neke druge ljude, ne za mene“, a on je sve to doveo u stanje apsolutno idealne ravnoteže i zalijepio note da se nikad više ne odvojim od njih.

Pored električnoga s Return to Forever, govorim o akustičnom jazzu i albumu „The Mad Hatter “ koji mi je otvorio vidike i ukazao na činjenicu da akustični jazz ne treba biti zamoran, dosadan , zatvoren, … . Iako je prethodnik „My Spanish Heart“ daleko cjenjeniji od njega, jer je Chick na njemu eksploatirao flamingo unutar fuzijske igre, „Mad Hatter“ je osovina oko koje se zavrtio cijeli izričaj. (govorim o osobnom iskustvu).

Chick je do kraja života svirao i stvarao. Nastupao je bez prestanka, ne zaboravljajući legislativu iz koje je poniknuo, ali nikada se odmarajući na njoj. Pa čak i pred kraj života nastoji svojim ostvarenjima izbjeći l’art pour l’art formu i unijeti dašak svježine u svoje kompozicije. I to mu je redovno uspijevalo.

Chick Corea je bio velikan. Ne u smislu da će ga povijest slaviti i sljedećih 1000 godina, teško, ali bio je velikan u našim očima i to će ostati dok se ne sklope.

R.I.P. Armando Anthony “Chick” Corea!

Povezani članci