Tony Trischka – “Shall We Hope”

Plava trava nezaborava

Prije radija, filmova, TV-a, ploča, CD-a, mp3-a, videa i YouTube-a, prije MLP-U portala, postojali su akustični instrumenti. U Americi je na prijelazu u dvadeseto stoljeće glazba bila dio jezika društva.

Bluegrass glazba jedinstvena je mješavina tradicionalnih i suvremenih zvukova koja i dalje osvaja svijet.

Ništa bolje ne objašnjava strast iza bluegrass glazbe nego promatranje veličanstvene ljepote planina koje su je nadahnule. Njeno je podrijetlo izravno vezano za život u planinama i podnožju Sjeverne Karoline, Appalachia gorju i Blue Ridge u sjevernoj Georgiji do južnog vrha u Thomasville-u, te glazbenu tradiciju Europljana i Afroamerikanaca koji su se tamo nastanili. Svaki novi val imigracije donosio je nove kulturne utjecaje koji su unakrsno obogaćivali postojeće nasljeđe prenošeno generacijama, što je pridonijelo većoj interakciji između kultura i klasa.

Melodije često imaju oblik pripovijesti o svakodnevnom životu ljudi odakle je glazba i došla. Osim jadikovki o izgubljenim ljubavima, međuljudskim napetostima i neželjenim promjenama u regiji (npr. vidljivi učinci rudarstva ugljena na planinama ili željezničkog prometa), teme se često odnose na težak opstanak u planinama i drugim ruralnim područjima sa skromnim financijskim sredstvima.


Tony Trischka – “This Favored Land” (feat.Phoebe Hunt)

Bluegrass nema povijest protestne glazbe. U stvari, njegov je protest uvijek bio pasivan, melankoličan, zvuk raseljenih radnika koji su čeznuli za svojim domom u planinama. Riječ je o glazbi čiji su korijeni tako duboko usađeni u njezin nostalgični pogled na Ameriku da se može činiti otuđenom od modernog svijeta – i obrnuto.

Dostupnost emitiranja i snimanja tradicionalne glazbe, nacionalnih festivala bluegrass-a i filmskih, televizijskih i komercijalnih glazbenih zapisa, pomogli su da se glazba izvuče iz tame, te ujedno i razvija svojom fleksibilnom konstrukcijom koja uključuje i glazbene performanse i kulturne formacije.

Što istovremeno dopušta da ova glazba postaje sve politički moćnija.


Tony Trischka – “I Know Moon-Rise” (feat.Catherine Russell)

U ovom prijelomnom trenutku američke povijesti, niti jedan drugi žanr ne stoji tako nesigurno na temeljima američke političke podjele. No, iako je bluegrass narodna tradicija juga, prvenstveno povezana s bijelim južnjacima, otkriva tajnu magije u srcu ove glazbe: zbog svoje temeljno društvene tradicije i demokratičnosti, bluegrass je jedinstven u širem kulturnom ratu: rijedak javni prostor u kojem obje strane velike američke podjele mogu biti i bivaju zajedno. Strast i ponos koje bluegrass zagovornici osjećaju prema svojoj glazbi nadjačavaju političko, pa čak i osobno neprijateljstvo, kujući nevjerojatna prijateljstva, izazivajući urođene predrasude.

To je neočekivano nasljeđe za glazbu koja još uvijek nosi toliki teret.


Tony Trischka – “Leaving This Lonesome Land” (feat.Guy Davis)

Razmislite na trenutak o bluegrass glazbi i njenom bitnom zvuku. Koji je prvi instrument koji vam pada na pamet?
Naravno, bendžo.

U dosljedno avanturističkoj glazbenoj karijeri koja se proteže na gotovo pola stoljeća, Tony Trischka se etablirao i kao inventivni umjetnik u ‘roots’ glazbenom svijetu i kao jedan od najistaknutijih američkih vizionara s pet žica, jer je u njegovim rukama, bendžo postao sredstvo za veću melodijsku i harmoničnu sofisticiranost, pronalazeći put do različitih glazbenih oblika, od jazza preko rocka do klasike. Usko je povezan s tzv. ‘newgrassom’, koji sadrži nekoliko inovacija u tradicionalnom bluegrassu, uključujući jazzy aranžmane, netradicionalne akordne strukture i česte obrade pjesama koje nisu bluegrass, dokazujući da se akustična glazba može prilagoditi mašti i individualizmu. Njegova spretnost i nemirni kreativni duh nadaleko su smatrani najinovativnijim bendžo sviranjem svoje generacije, nadahnjujući generacije obožavatelja, a njegov utjecaj na svijet progresivne akustične glazbe trajno je promijenio lice glazbe američkih korijena. Inspirirao je generacije akustičnih glazbenika svojim tehničkim i konceptualnim napretkom, te, kao učitelj i mentor, otvorio put mnogim glazbenicima u nastajanju.

Tony kaže da ga je povijest građanskog rata oduvijek zanimala. Ponekad je potrebna samo jedna slika da potakne ono što se razvije u duboki trenutak. “Gledao sam video okupljanja u Gettysburgu 1938. godine, gdje su se vojnici rukovali preko te kamene ograde 1938. godine, braćo“, kaže Trischka.Iako je to možda više bila fotografija nego pokazatelj promjena srca, bio je to dirljiv trenutak i na dubljoj razini, razlog za nadu.”


Tony Trischka – “F.D.R. At Gettysburg, 1938 (postlude)” (feat. John Lithgow)

Tijekom dvanaest godina nastanka, ovo djelo povijesne fantastike nosi priče o ljubavi, gubitku i nadi, priče izvučene iz povijesti američke nacije, te isprepletene odgovarajućim glazbenim bilješkama kako bi dočarale scenu. Iako je Trischka imao prilično dobru ideju u kojem će smjeru ići njegov projekt, kad je krenuo u ovaj ciklus priča s 18 naslova, nije mogao ni zamisliti skupinu desničarskih prosvjednika koji su provalili u zgradu američkog Kapitola u Washington DC, kao dio pokreta koji će pokušati preokrenuti rezultate demokratski održanih izbora. Neki su nosili košulje koje su najavljivale novi “građanski rat”. Nije mogao zamisliti zemlju gotovo toliko duboko podijeljenu kao zemlja koja se pojavila iz dima koji se raščistio iz bitke kod Gettysburga u srpnju 1863. Nije mogao ni zamisliti da će nakon više od 150 godina nakon Gettysburga neke frakcije u SAD-u još uvijek pozivati na secesiju. Ipak, vizija koja ga je pokrenula, svjetlosne mrlje koje su osvjetljavale njegovo pisanje bili su tračci nade koju mu je pružio jedan trenutak u povijesti.

‘Shall We Hope’ dramatizirano je iskustvo slušanja u kojem Tony Trischka poziva svoju publiku u živote likova iz američke prošlosti, posebno iz doba građanskog rata. Tony vodi svoju publiku tamo gdje su se Amerikanci međusobno borili, nudeći pogled na razorni gubitak, nagrizajuću glad, očajničku čežnju, bijesnu nepravdu kulture rastrgane podjelom, nejedinstvom i ratom, ali također osvjetljavajući trajni karakter hrabrosti i trajnu snagu ljubavi pred takvim nejedinstvom, kao i gorljivu snagu nade da izliječi srca rastrgana nepravdom i neljudskošću, nadu da se stvari doista mogu promijeniti, bez obzira koliko sumorno izgledale.


Tony Trischka – “Carry Me Over The Sea” (feat.Maura O’Connell)

Priča je nelinearna i nalik na skice, s pogledom na dječaka bubnjara i njegove roditelje te ropskog grobara i vojnika Unije, uz zvučne prizore iz bitke i poneku izgovorenu riječ iz tog vremena, no prvenstveno, album je usredotočen na 75. godišnjicu bitke kod Gettysburga i riječi koje je predsjednik Franklin Delano Roosevelt izgovorio tijekom svečanosti u srpnju 1938. dok su se veterani Unije i Konfederacije rukovali preko kamene ograde, riječi koje završavaju osjećajem i koje zvuče poput molitve priželjkivanja i nade za naše sadašnje vrijeme.

Jedan od najambicioznijih i najuspješnijih u njegovoj karijeri, album je duboko uvjerljiv izlog njegovih ekspanzivnih instrumentalnih talenata, dalekih glazbenih interesa i osebujnih vještina pisanja pjesama, pripovijest ispričana sjajnim kantautorstvom i zvjezdanim muziciranjem, uz okupljanje umjetnika među kojima su Michael Daves, Guy Davis, Abigail Washburn, Phoebe Hunt, John Lithgow, Maura O’Connell, Catherine Russell, Brian O’Donovan & The Violent Femmes.

Najbolje doživljen kada mu se u cijelosti prepustite, ovaj jedinstveni projekt prikazuje Tonyjevu glazbenu viziju koja se neprestano razvija, prikazujući snažne trenutke u vremenu koji, nažalost, odzvanjaju i danas.

“‘Shall We Hope’, fraza preuzeta iz pjesme Phillis Wheatley-a, evoluirala je upravo u to, u priču o nadi. Nije stvorena da odražava podjele koje trenutno postoje u našoj naciji. Međutim, volio bih da pravodobnost poruke danas zvuči istinito i da, na neki mali način, ovaj album može donijeti pozitivu, ozdravljenje i nadu u ovim zabrinjavajućim vremenima.”Tony Trischka

Povezani članci