Pink Floyd – “The Endless River”

Da li se isplatilo dvadeset godina čekanja?

I evo ga…, nakon 20 godina pauze dočekali smo predstavljanje novog tj. petnaestog albuma progresivne rock grupe Pink Floyd pod imenom ‘The Endless River’.

Moram priznati da više nisam očekivao da ću dočekati dan kada ću otići u najbliži CD – shop i kupiti nosač zvuka (u ovom slučaju i slike ), s potpuno novim materijalom omiljenog mi benda. Ali ipak sam se prevario, upravo ga gledam na stolu i preslušao sam ga dovoljno puta da bih stvorio mišljenje o njemu za koje ne mislim da će se radikalno mjenjati kako vrijeme bude teklo.

Spomenimo jednu zanimljivost koja će sigurno zanimati sve kolekcionare, a to je da album nije izašao samo u digitalnom formatu, već ga se može kupiti i na vinilu i to kao dupli LP.

Da bi se uopće i počelo pisati o ovakvom albumu, treba proći određeni vremenski period, kako bi preslušani materijal ‘sjeo na svoje mjesto’, jer ipak, ovdje se ne radi o bilo kome, već o nečemu što bi trebalo biti Veliko finale vjerojatno najinovativnijeg i najutjecajnijeg benda u glazbenoj povijesti.

Odmah na početku ću se referirati na riječi Davida Gilmoura kako će ‘The Endless River’ biti prvenstveno odavanje priznanja i posveta Richardu Wrightu, a tek poslije toga simbolično spuštanje zavjesa benda Pink Floyd. Hmm…, svaki iskreni štovatelj lika i djela Rogera Watersa, a u tu skupinu stavljam i sebe, teško će ostati ravnodušan na ovakvu izjavu, ponajprije zbog toga što Waters kao osnivač i jedan od troje živućih članova originalne postave Floyda ni u kojem segmentu nije sudjelovao u ovom projektu.


Pink Floyd – “The Endless River”

Znam, znam…, jasno mi je da je on svojevoljno napustio bend, i da se zbog svoje tvrdoglavosti godinama bespotrebno vucarao po sudovima sa ostalim članovima benda zbog prava na ime Pink Floyd i na kraju izgubio, da se posvađao sa svima u bendu zbog nametanja glazbene koncepcije koja se ostalim članovima benda nije pretjerano svidjela, da je sukob između njega i Richarda Wrighta kulminirao toliko da ga je Waters na kraju izbacio iz benda itd., to su sve opće poznate činjenice, ali mišljenja sam da su sve svoje razmirice trebali pustiti postrani kako bi se zajednički oprostili od svojeg dugogodišnjeg prijatelja, i sigurno je da bi time ovaj album poprimio jednu potpuno drugačiju dimenziju i da bi se onda bez oklijevanja moglo tvrditi da je ‘The Endless River’ zatvorio jednu veličanstvenu glazbenu priču koja će se prepričavati još dugo, dugo vremena.

Međutim, to se nije desilo i to je sigurno najveća manjkavost ovog albuma.

Pa ipak, koliko god mi je cijeli ovaj projekt nekompletan pa i osakaćen neprisustvom Rogera Watersa i njegovih lucidnih ideja, moram priznati da sam se, slušajući ga, osjećao prilično nostalgično. Ali osim samoga glazbenoga doživljaja, vratio me je u dane obilazaka CD – shopova kada je i sama kupnja pojedinog glazbenog uratka bio doživljaj sam za sebe.

Što god ja ili bilo tko drugi mislio, ‘The Endless River’ je, ni kriv ni dužan, unaprijed bio osuđen na platinastu tiražu, a tome u korist govori i podatak da je postao najnaručivaniji album u pretprodaji u povijesti Amazona.

Sam album se bazira na 20 sati neiskorištenog materijala snimljenog 1993. za album ‘The Division Bell’. David Gilmour i Nick Mason su napravili i snimili nove djelove koje je Phil Manzanera isproducirao. Što se tiče same produkcije može se slobodno reći da je obavljen vrhunski posao, ali to se moglo i očekivati jer se Manzanera već dokazao kao vrsni producent na Gilmourovom solo albumu ‘On An Island’. Gilmour je izjavio da je htio napraviti Pink Floyd album za 21. stoljeće što je samo po sebi pomalo kontradiktorno jer se temelji na materijalu snimljenom prije više od 20 godina.

Pink Floyd je kroz svoju povijest prošao nekoliko faza; u 60-ima je bila Syd Barrettova psihodelična faza, u 70-im i 80-ima Roger Watersova tamna konceptualna faza, a u 90-ima pa do dana današnjeg dirigentsku palicu preuzima David Gilmour koji uvodi Pink Floyd u fazu ambijentalnog ili space rocka.

Može se reći da je s ‘The Endless River’ Gilmour napokon uspio napraviti Pink Floyd album u potpunosti po svojoj zamisli, nešto što je pokušavao i prije 30-ak godina, ali mu to Waters nikako nije dopuštao. Na neki način, mislim da je ‘The Endless River’ Gilmourova osveta Watersu. Zašto to kažem? Pa zato što je ‘The Endless River’ potpuna suprotnost albumu ‘The Final Cut’ gdje je netrpeljivost između Rogera Watersa na jednoj strani i Gilmoura zajedno sa Masonom na drugoj, (Wright već tada nije bio u bendu ), došla do usijanja i gdje su zajedno odlučili da više neće zajedno surađivati.

Rezultat je bio takav da je album ‘The Final Cut’ bio potpuno bez Richarda Wrighta, sa minimalnom instrumentacijom, ali zato sa velikim naglaskom na Watersove tekstove i pjevanje. Suprotno tome, ‘The Endless River’ je bez Rogera Watersa, vokalni izražaj je potpuno marginaliziran, a poseban naglasak je stavljen na Wrightove klavijature i na glazbu općenito.


Pink Floyd – “It’s what we do” 

Na prvo slušanje, od 18 skladbi na ‘The Endless River’ teško je izdvojiti jednu koja će na neki način nositi cijeli album, ali rekao bih da je to najviše zbog toga što je većina od njih izrazito vremenski kratka, tako da ostavljaju dojam polu – realiziranih ideja, a slušatelj zbog toga ostaje uskraćen potpunog doživljaja. Mišljenja sam da takva koncepcija na albumu Pink Floyda, čije su skladbe znale biti duže i od 15 minuta u komadu, u najmanju ruku, zvuči gotovo neprirodno. Iako se ne može ne primjetiti da je David Gilmour taj koji vuče glavne konce cijelog ovog projekta, ipak mu se treba odati priznanje za dosljednost. Kada je izjavio da će ‘The Endless River’ prvenstveno biti posveta Wrightu, izgleda da je to stvarno i mislio, jer je album prepun Rickovih klavijatura u svim mogućim oblicima, zvukovima i stilovima.

‘The Endless River’ je potpuno instrumentalni album sa izuzetkom posljednje skladbe koja je i jedina sa vokalnom dionicom. Zamišljen kao dupli LP, može se reći da svaka strana albuma ima svoje uspone i padove.

Intro ‘Things Left Unsaid’ odlično otvara album na karakterističan Gilmourovski način sa njegovim ‘zavijajućim’ zvukom gitare i Wrightovim klavijaturama koje zajedno stvaraju svemirsku atmosferu. Jedna od skladbi koju bih izdvojio je ‘It’s What We Do’ koja je jedna od highlightsa na albumu zbog zvuka sintisajzera koji jako podsjeća na ‘Shine On You Crazy Diamond’ sa albuma ‘Wish You Were Here’ što će zasigurno oduševiti većinu fanova.

Iako sve pjesme na ‘The Endless River’ potpisuju David Gilmour i Richard Wright, na skladbama ‘Sum’ i ‘Skins’ Nick Mason se upisuje kao ko-autor što se odmah primjećuje po prepoznatljivom bubnjanju kakvo smo zadnji put čuli na ‘The Division Bell’ turneji, tj. na albumu ‘PULSE’, ali isto tako nas vraća u dane kada smo nebrojeno puta vrtjeli njegovu izvedbu na ‘Live at Pompeii’.

Jedna od onih stvari za koju bih mogao reći da bi bilo bolje da je nema na albumu jer svojom atmosferom kvari ukupan dojam je ‘Anisina’, pomalo patetična i dosadna skladba koja sa svojim ‘štihom’ disko glazbe i tužnim saksom više priliči kao odjavna špica nekakve romantične komedije 80-ih godina.

Dio albuma koji zaslužuje posebnu pažnju počinje sa skladbom ‘Allons Y-1’, nastavlja se na ‘Autumn ’68’ i završava sa ‘Allons Y-2’. David Gilmour u svome najboljem izdanju, pravi Pink Floyd zvuk kakav smo zadnji put čuli na albumu ‘The Wall’, a u sredini cijele dionice snimka Rick Wrighta na orguljama iz 1969. godine kada se bend uvježbavao za nastup u Albert Hall-u. A što reći, nego pravi praznik za uši.

Treća strana ovog duplog LP-a završava sa ‘Talkin Hawking’ sa sempliranim glasom poznatog fizičara koji govori o stanju čovječanstva. Slijedi ‘Calling’, još jedna interesantna skladba koja odiše dosta tamnim tonom, ali nažalost, u trenutku kada očekujemo njenu kulminaciju…ona završava, a na nju se nastavlja ‘Eyes To Pearls’ koja svojim prepoznatljivim zvukom akustične gitare neodoljivo podsjeća na ‘Set The Controls For The Heart Of The Sun’. Čak i Masonovo bubnjanje u pozadini zvuči slično kao na tom klasiku Pink Floyda. Ali zbog nedostatka dinamike tu svaka sličnost sa originalom završava.

Dolazi nam vrlo melodična ‘Surfacing’ koja nas svojom sličnošću sa ‘Poles Apart‘ vraća u samu esenciju nastajanja ‘Division Bell’-a , također jedna od svjetlijih točaka na albumu, ali i ona ima jednu veliku manu, a to je da je jednostavno prekratka.

‘Louder Than Words’ zatvara album i jedina je skladba na albumu sa vokalom. Moram priznati da mi se akustični početak sa udaljenom zvonjavom kao na ‘High Hopes’ sviđa, ali nakon toga obečavajućeg početka, ono što slijedi, ne mogu baš reći da me impresioniralo. Iako je i glazbeni dio na ‘Louder Than Words’ pomalo podbacio, jer čak ni Gilmour sa svojom solo dionicom nije pokazao ništa osobito, to ipak nije najslabija karika cijele pjesme. Najslabija karika su definitivno riječi same pjesme koje su preizravne i prejednostavne, a u jednom trenutku čak i banalne, da čak ni Gilmour sa svojim autentičnim flojdievskim glasom koji kao da s vremenom postaje sve bolji, od ove skladbe nije uspio učiniti ništa više do jedne sasvim pristojne pop pjesmice. Možda će ovo zvučati grubo, ali Gilmourova supruga Polly Samson, koja potpisuje riječi ove pjesme, jednostavno nije bila dorasla tako važnom zadatku. Ništa se drugo nije moglo ni očekivati, jer Samson, koliko god da je priča čula od Gilmoura, nikako nije mogla adekvatno opisati ono što se u stvari zbivalo unutar benda. Ali bez obzira na ovu moju kritiku, većina fanova je pozitivno odreagirala još na promo single, a isto tako i na ovakvo zatvaranje albuma.


Pink Floyd – “Louder Than Words” / (“The Endless River”)

I to je to…, sviđalo se to nekome ili ne, ‘Louder Than Words’ je posljednja pjesma posljednjeg albuma benda Pink Floyd. Čak i pisanje prethodne rečenice me je pomalo rastužilo.

Za kraj, još ću jedanput ponoviti da mislim da bi ‘The Endless River’ bio puno zanimljiviji album da je Roger Waters sa svojim briljantnim tekstovima bio dio njega, ali što više razmišljam o tome čini mi se da ovakav koncept albuma bez Watersa i ima nekog smisla. Vrlo je vjerojatno da bi se u tom slučaju u fokusu slušatelja, umjesto Wrightovih klavijatura, našle Watersove pjesme, a to je nešto što je Gilmour svakako htio izbjeći.

Jedno je sigurno, mišljenja o kvaliteti ovoga albuma će biti podijeljeno. Svi oni koji su počeli preslušavati ‘The Endless River’ potajice priželjkujući novi ‘Dark Side of The Moon’ ili ‘Wish You Were Here’, razočarati će se. Ali treba biti realan i uzeti u obzir da se puno toga u bendu promijenilo od vremena kada su izdali ta dva albuma. S druge strane, ako se malo vratimo unazad, Floydi su kroz svoju povijest dosta puta imali ‘izlete u nepoznato’ koji, na prvi mah, nisu baš bili općeprihvaćeni. Iako ovaj album pomalo nalikuje na malo bolji chill-out session, ipak sam mišljenja da se ne treba buniti što je na svijet došao još jedan, pa i ovakav, Pink Floyd album. Na kraju krajeva, njihova eksperimentiranja i inovativnost su im i donijela kultni status.

Malo je vjerojatno da će ‘The Endless River’ postati klasik Pink Floyda, ali čak i da bude njihov najmanje prihvaćeni album, on je apsolutno ispunio svoju svrhu, a to je da su ispravili nepravdu i, makar i posthumno, odali priznanje osobi bez koje Pink Floyd ne bi danas bio ono što jeste.

I zato, hvala ti Rick, a hvala i tebi Pink Floyd … i vidimo se na tamnoj strani mjeseca!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.


Pink Floyd – “The Endless River” / full album

Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci