Sunnysiders – „The Bridges“

Pitki koktel garniran šarmom

Sunnysiders su izdali četvrti album „The Bridges“.
Ovaj put se diskografska kuća pobrinula da svatko tko je iole zainteresiran za muziku sazna tu informaciju. Iako sama medijska promocija priziva neka druga, sretnija vremena, vjerujem da je ovo ipak neki početak smislenih i decentnih kampanja, kakve odgovaraju glazbi koju nagovještavaju.

Prvim albumom „Licence to blues“ Sunnysiders su udarili temelje svom izričaju. Iako još u potrazi, na površini je isplivala verzija roota pomiješana s urbanim bluesom, te spakovana u neku vrst pop/rock ambalaže kao smjer u kojem idu. Iako ne toliko egzistentan u stilu, album je lansirao bend u main stream naše rock scene, poglavito radi hita „Hard Connection“, koji bi, da je bloga i pravde, harao svjetskim top listama.

Drugim albumom su odali poštovanje Dalekoj Obali, te on i ne spada u autorski opus benda.

„Click Play“ je već donio evoluirani izričaj pod kojim se Sunnysiders raspoznaju u blues krugovima. Ujednačenost materijala s blues i „tu i tamo“ rock orijentacijom je albumu dala auru dobrog, i čemu tajiti, on to i jest.

S nestrpljenjem se čekao četvrti album, koji je u biti prijeloman za bend, jer treba pokazati evolucijski pomak ili pak na drugu stranu, „ganjanje vlastitog repa“, prostim rječnikom rečeno, zakletog neprijatelja kreativnosti, reciklažu.

Prva slušanja albuma su postavila par krucijalnih pitanja, od kojih je ono najveće bilo, zar opet blues?
Niti malo retoričko, jer blues kao main stream forma u arhaičnoj, a pogotovo u urbanoj verziji postoji već pola stoljeća i malo toga je u biti napravljeno u progresiji izričaja još od kraja sedamdesetih, kad je svaki napredak na nova polja bio jednostavno ugušen novim trendovima i osipanjem publike. Od tada rijetki uspijevaju u main strmeamu održati svoj status samo na bluesu. (Dakako, Gary Moore je bio jedna od tih zvijezda.)

Dakle, zar opet blues?

I ponovno otkrivanje tajne koja je otkrivena davno, ali uvijek iznova fascinira sa svojim odgovorom. Da,  i ponovo DA, jer blues je kao seks, ma koliko puta ponovili isto ili u varijacijama, uvijek je dobro!


„The Bridges“

„The Bridges“ je odličan album!
Ne dobar, dobar na odličan je bio „Clik Play“, ovaj je odličan u svim svojim segmentima. Sunnysiders su postigli svoj vrh izbrusivši izričaj mješavinom root, urbanog bluesa i rock senzibiliteta. Kompozicije su sve nivelirane, teško da koja odskače. (Jednoj ćemo se ipak vratit kasnije).

Instrumentalno unutar žanra, ali maštovito, (s tretmanom akustične gitare i njezinim rifovima koji su se izdigli iz muljevitog Mississippija, ritmički utonuli u Chicago druge polovine prošlog stoljeća), uz suvremenu produkciju koja odiše arhaičnom notom. (toliko poželjnom kad se hoće nabaciti kap Mississippija), Sunnysiders su zacementirali ono po čemu će ostati upamćeni.
Stil! 

No, album nije samo gore nabrojeno, iako je i to sasvim dovoljno da se dočara njegov status. Ima toga još, a pogotovo na stranu suradnika na njemu. (Yogi Lonich, Norman Beaker Trio, Manu Lanvin, Neno Belan & Fiumens, Zoran Čalić, Krešo Sonny Boy, Lorenzo Piccone, Denis Makin, Davor Hačić Hutch, Jerry T, Eric Jemm’s, Medo Hans, Electric Dan i Purple Johnny.) Svatko je dao svoj pečat i bez podcjenjivanja tih doprinosa moram poentirati na jednome.

Yogi Lonich!

“You’re Not That Good For Me To Cry” je budući blues standard, rame uz rame „Loan me a dime“ ili „Blue Jeans Blues“. I ovo nije pretjerivanje, ovo je realna prognoza!
Pored klasične, ali neponovljive blues strukture kompozicije, Yogi Lonich briljira i u ovih nekoliko minuta isporučuje vjerojatno neke od najboljih dionica u svojoj bogatoj karijeri. Već sada se o ovoj kompoziciji ne piše kao potencijalnom hitu, on to već jest i to ne samo unutar naših granica. Već se naveliko „vrti“ po europskim i američkim radio stanicama i kako sam čuo i u Australiji. Ne za ništa!

Sam naslov albuma, „The Bridges“ i bez nekih spekulacija sugerira puno toga. Ako je bar jedan od sinonima premošćivanje daleke blues prošlosti i sadašnjosti, onda je naslov pun pogodak, jer neuvijeno implicira na stil kojeg njeguju Sunnysiders.

I na kraju moram još nešto poentirati, u biti dvije stvari. Sunnysiders (Hrepa & Rola) su se profilirali kao kompozitori, bez rutine slažu blues komponente u kompoziciji kao lego. Sve savršeno sjeda jedno na drugo. Nema pukotina, nema labavih spona, jednostavno, ako ćemo govoriti o današnjem FM bluesu, to je to!

I drugo, ne toliko iznenađenje, već očekivano (bar s moje strane), je Rola. Nema operne predispozicije ili pak raspon jedne Janis ili jazzom prožetu karizmu jedne Amy, ali ima boju i izuzetnu artikulaciju vokala. Na ovom je albumu stigla na vrh (op. A.Ž.). Uz to idealno stoji na suprotnoj strani vage od Hrepinog (butler bring bottle of bourbon) narativnog vokala.

Ili sve gore rečeno sublimirano u jednoj rečenici, Sunnysiders su isporučili finalnu verziju nevjerojatno šarmantnog koktela root bluesa i njegove urbane varijante spakovane u rock senzibilitet.

Možda Mississippi i jest muljevita i mutna rijeka, možda nije čak ni pogodna za neki život, a pogotovo ne za kupanje, no, udahnula je život muzičkoj formi koja živi i evoluira do današnjih dana.

Sunnysiders su najbolja potvrda za to!


Sunnysiders feat. Yogi Lonich – “You’re Not That Good For Me To Cry”

Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *