Nota!

Jedna nota, jedna jedina nota, koja svojim ambijentalnim djelom pokušava dočarati zvuk sonara postaje  vertikalna os oko koje se zavrtio cijeli opus najveće psihodelične grupe moderne muzike, Pink Floyd.

Kao crna rupa, usisala je sve do tada napravljeno i ispljunula sve što će od tada biti!

Za nekoga tko je dobro upoznat s opusom grupe, ovaj tekst će biti evokacija poznatog, možda neslaganje s tezom, ali definitivno priznanje statusa, ma koliko se o tome danas šutjelo (ne toliko namjerno, već vrijeme ipak radi svoje!)

Da počnem od nekog smišljenog početka i elaboriram genezu nastanka trenutaka koji su vodili do kreacije ove note, ali i da je smjestim u kontekst.

Pink Floyd ili Tea Set kako su se originalno zvali, bili su samo jedna od stotina psihodeličnih grupa, pod žanra rocka, koji je u to vrijeme, iako u povojima, harao scenama diljem svijeta. Veoma brzo se na površinu promalja lucidnost pa i genijalnost kreacija Syd Barretta, nažalost s neizostavnim pratiteljem, sjenom nad kojom se nadvilo ludilo. (Toliko karakteristično za genije od kojeg ga dijeli samo tanka, često nevidljiva crta.)

„Bacajući“ sve članove grupe u svoju sjenu, Syd se nameće kao neprikosnoveni lider, koji bira ime grupe, sklada sve kompozicije, piše svu liriku, aranžira scenske nastupe, kao dijelove performansa,  ukratko, rani Pink Floyd su sačinjavali: Syd Barrett i ostali.

Kao i svaki genije, pa tako i Syd, polako korača preko tanke granice koja ga dijeli od ludila, da bi je nedugo nakon izlaska prvog albuma i prešao.

Privremeni izlaz se našao u liku Davida Gilmoura, njihovog školskog kolege. Grupa je u tom trenutku bila u pomalo bizarnoj situaciji.  Na pozornici su bila dva gitarista, jedan koji je svirao, a drugi većinu vremena samo buljio u publiku, ali i „vlasnik“ svega što je grupa do tada napravila.

Odlazak je bio neminovan i drugi album se ispriječio pred njima kao Himalaja. Bila je to prva velika prepreka koju je trebalo preskočiti. Teško i jedna životinja koja nema genetske predispozicije može stići i do pola visine za prelaženje. Kao tibetanske guske koje prelijeću Himalaju svake godine, tako su i Waters, Gilmour, Wright i Mason u studiju pokušavali preskočiti tu prepreku zvanu „smisleni“ nasljednik uspješnog prvijenca, ali bez Syd Barretta.
Bilo je trenutaka u studiju kad su dizali ruke od svega i skoro da su krenuli svaki na svoju stranu, bilo je trenutaka kad su najobičnijim kućanskih aparatima pokušali dati ulogu instrumenta, bilo je, bilo je .. svega .. , osim jednog kojeg su bili svjesni, ne mogu napraviti Sydov album bez Syda.

„A Saucerful Of Secrets“ je izašao i katapultirao grupu u nebesa, Ne odmah, već nakon dugotrajnih turneja i bezbrojnih nastupa, na kojima su gradili ono što će kasnije postati globalna baza sljedbenika i fanova koja neće presušiti do današnjeg dana.

I što dalje, bilo je pitanje svih pitanja nakon ovog albuma?

„More“ je bio više „soundtrack“ za istoimeni film nego punokrvni album grupe. Slijedila je „Ummagumma“, sastavljena od ego tripova benda s malo i ništa materijala koji bi ukazivao na neki budući smjer u kojem će se grupa kretati.

„Atom Heart Mother“ je pak posebna priča čak i u opusu grupe. Snimivši kostur „nečega što ni njima nije bilo jasno što“ (Waters!), ostavljaju Ron Geesinu  komadiće da ih skupi i u nejasnom opisu što zapravo žele, finalizira u studiju. Drugim riječima, iako po mnogima briljantan, po nekima smeće, album je najmanje Pink Floyd „made by” od svih dotadašnjih, ali i budućih albuma. Po povratku s američke turneje nalaze već gotov album i uz kozmetičke preinake ga izdaju. Ne bih puno pogriješio kad bi kao autori bili navedeni Ron Geesin i Pink Floyd. (Budimo pošteni i recimo i to da je Ron dobio autorski dio kredita, i možda se varam, ali i jednina osoba koja je to uspjela kod ove grupe!)

I to je bilo to, zid i to pregolem je ponovo bio tu. Trebalo je ponovo kopati, snimati, brisati, editirati, ukratko, svo ono što genijalci rade kad traže nešto novo. Povratak na staro, povratak korijenima nije dolazio u obzir, jer u većini slučajeva je to opravdanje za nedostatak inspiracije.

Iako su se prve pukotine homogenosti već počele nadzirati, jer na površinu lagano isplivavaju dvije snažne autorske ličnosti, ali i karaktera, Gilmour i Waters, Pink Floyd je smogao snage i još jednom na krhotinama ostataka dotadašnjeg opusa gradi nešto novo, nešto što će ih definitivno uvesti u povijest muzike, donijeti im auru najvećih i nadasve, ono najveće, golemo, monstruozno, uvesti progresivnu muziku u main stream bez i jedne note prilagodbe, bez i jednog poteza podilaženja masama, a pogotovo pogodovanja  diskografskoj industriji.

Ta „penetracija“ se nije dogodila preko noći, ni slučajno!

Uvod u tako veliki događaj je bio album „Meddle“, i veliki uvod u sam album „One of These Days“. Monstruozna psihodelična vinjeta, teškog razarajućeg ritma i zarazne atmosfere. Bio je to nagovještaj  …..

Ping (k!), ping, ping, …… , Wright uvodi Pink Floyd u vječnost.

Jedna nota koja oponaša zvuk sonara je uvod u kompoziciju „Echoes“, koja je postavila temelje za album nasljednik „Dark Side of The Moon“, a koji je … to već i „grajaši“ na grani znaju, osin ako niste kockoglavi.

Nakon sekvence ove note, ništa više u opusu ove grupe neće biti isto, pa ni u muzici na globalnom nivou neće biti isto, ukratko, ova je nota svoji postojanjem i izlaskom na svjetlo dana postala vertikalna os oko koje se zavrtio cjelokupni opus grupe Pink Floyd, ali svjetske muzike prošlog stoljeća. Iako i „Meddle“ u svom embriju nosi DNK prethodnika, „Atom Heart Mother“, ipak se izdvaja samo djelomično kao nasljednik, a više kao kamen temeljac na kojem počiva današnji status ove grupe.

Stoga ne čudi da je dio kompozicija koje su se našle na nasljedniku „Dark Side of the Moon“, nastao za vrijeme snimanja albuma „Meddle“, ali isto tako, pogotovo ne čudi da je „Dark Side of the Moon“, pored koncepta kojeg nosi, s muzičke strane evoluirani „Meddle“ i u tom kontekstu „Meddle“ postaje, ne samo ono što se ispočetka činilo, samo dobrim albumom, već okosnica cijelog kasnijeg rada grupe s kojim je pokorila zemaljsku kuglu.

A sve se okrenulo oko i krenulo od jedne jedine jebene note!


Pink Floyd – “Echoes”

Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *