Amira Medunjanin – Šibenik, Tvrđava Sv. Mihovila / 28. Kolovoza-2020.

Sevdalinke za kraj svijeta

U ovim apokaliptičnim vremenima koji me podsjećaju na hladni rat 50-ih (narod u strahu, ali velike gazde piju šampanjac i votku) svaki koncertni događaj se može promovirati kao zadnji na svijetu, ako ne i jedini.

Ljudi su umorni od ove ludnice i bilo koji dodir s onim starim vremenima “prije nove ere 2020” se može slaviti. Tako je pred sam početak ovog koncerta na šibenskoj tvrđavi sv Mihovila (kojeg ću vam sad probati dočarati) posjetiocima koji su još kasnili (kao ja) priređen raskošni vatromet nekih stotinjak metara ispod tvrđave.
Doduše iznenadio je i same organizatore pa ne uspjedoh saznati jeli razlog vatrometa kraj sezone, dolazak Amire, svadba ili samo nečiji negativan test na koronu. Kao i obično kada se pošaljem kao reporter na neki koncert radije sam u ulozi neznanca i amatera, nego velikog fana, jer kao fan nisam objektivan (evo i rimujem se).

Za Amiru sam samo čuo i možda negdje načuo neku pjesmu, pa sam relativno i znao šta mogu očekivati. Još pod dojmom Mostar Sevdah Reuniona nedavno u Splitu ponio sam plesne cipele, dok recimo prošle godine za koncert Balaševića sam ponio paket maramica. Zeznuo sam se u oba slučaja, Balaš je rasplesao, a Amira je činila sve da nas rasplače. Već brzo nakon što sam na ulazu saznao ono što sam se vječno pitao, koja mi je tjelesna temperatura, osjetih spoznaju i ključnu razliku između Sevdaha i Sevdalinki. Sevdah je balkanski “gospel”, a sevdalinke su balkanski “soul”.

Na bini nas je dočekala Amira prigodno crno odjevena u pratnji već 11 godina vjernog joj klavijaturiste Bojana Zulfikar-Pašića (prigodno za tvrđavu u crvenoj majici Spidermana). Možda bi bilo točnije reći u pratnji čuvenog jazz pijaniste Bojana Pašića, ali tu večer nije svirao piano nit sam ja išta pia da bi vidia drugačije. Gledao sam iza njih da nije negdje sakriven orkestar koji će nas iznenaditi, ali ni 10 minuta od kraja koncerta ako i jesu bili, nisu izašli. Bojan je već po prvoj pjesmi dobio odrednice kako i šta da svira s numerom: “Svirajte mi tiho tiše” od Tome Zdravkovića u E molu.

Publika ih je kao skamenjena slušala u bojazni da svaki pokret može poremetiti vibraciju njenoga glasa i otjerati tu magiju kao leptira s cvijeta amarant – simbola besmrtnosti, vjere, odanosti i postojanosti u ljubavi. Tom livadom već na dodir osjetljivih emocija prošetali su se sljedećom pjesmom: ‘Prošeta se Jovka Kumanovka.’ Ta pjesma je digla prašinu u javnosti, čuo sam, ali njen glas je takav da je mogla pjevati i ‘Mi plešemo cijeli dan i noć’ od Prljavaca, a da svi zaplačemo.

Da razbije tu melankoliju Amira se obratila publici, podsjetila na svoj zadnji koncert na istom terenu kada ju je zamalo odnijela bura. U međuvremenu bura je bar donijela binu na tvrđavu jer prije 5 godina je nije bilo. Njena neposrednost i iskrenost je bez pitanja natjerala majstora za svjetlo da promjeni boje i oblik reflektora, pa smo od krugova koji podsjećaju na ospice uživali u mnogo ljepšim zrakama ispod vedrog neba, polumjeseca i pokoje zvijezde čijeg imena bi se možda i sjetio da sam ga ikad i znao. Amira se u valu iskrenosti požalila da joj je ova korona situacija teško pala, te da pet mjeseci osim ponižavajućih online koncerata nigdje do ovog mjeseca nije pjevala te da je trese nervoza i uzbuđenje. Ne zna ona da ja nisam pisao recenziju i duže od toga, pa dijelimo istu sudbinu, samo što je ona svoje odradila, dok ovi moj kupus će vječno ostati zapisan na bespućima povijesne internetske (neo)zbiljnosti. (a e / op. urednik)

Nastavila je sa svojom pjesmom duhovito feministički osviještenom:
“Čula jesam da se dragi ženi, Srce moje
Nek se ženi, to je drago meni
Srce moje.”

Nastavljeno s tradicionalnom: ‘Kafu mi ispeci’. Tu su skoro svi znali i potiho pjevali u sav glas. Nije greška, ako će te pjevati s Amirom to ne može biti kao na koncertu amera Metallice, već potiho, ali kada se male glasnice složno slože to je kao jedan glas koji odzvanja kulom i putuje ka nebesima da se ne vrati. Poželila je onda Amira da joj se publika približi do bine kao na koncertu Majki, ali samo jedna dama ili majka slobodnijih svjetonazora se okuražila da izađe i zapleše na čemu joj strašno zavidim, jer plesati sam ispred svih je 100 puta hrabrije od pjevanja na bini. Za pjevanje te bar plate.

Za nju je otpjevala:
“Sestrice pjesmo s planine
Kako ti je ime
Da te dozovem”
u pjesmi “Pjevat ćemo šta nam srce zna”.

Dama je otplesala jednu pjesmu i onda pohitala na šank ili toalet da se u miru isplače. A za mene kao da je znala je zapjevala ‘Ako znaš bilo što’ od Azre. Kao da je znala da znam samo tu i onu koja joj je prethodila ‘Pristajem bit ću sve što hoće’ od Bebeka (u originalu u pratnji jednog benda navodno zvanog Bijelo Dugme).

Amira se onda hrabro sama spustila na podij, dok je vjetar pušikao, mjesec polu sjao, cvrčci u gradu održavali muzičku podlogu komarcima dok piju krv, a ja se nećkao da skinem svoje ‘plesne’ cipele i oslobodim ih iz okova lažne kože. Ali sjetih se da korona virus još nije toliko mutirao pa da svaki dan peremo i noge.

Nakon još nekoliko pjesama u molovima prepoznao sam opet Tomu Zdravkovića u njenom glasu s legendarnom pjesmom: ‘Umoran sam od života, umoran od kafane’. Taj si je čovjek rano zapečatio sudbinu.

Bojan kao jedini akter večeri pored vokala bi često pobrao pljesak, jer je uspješno pogađao tipke čak s dvije ruke i svih 10 prstiju. Kada vidim kako jedna ruka drži ritam, a druga solira izgleda mi to nemoguće kao da na dnevniku govore istinu.

Nakon skoro dva sata koncerta došao je kraj, a kako Amira kao i svaki umjetnik ne pati od konvencionalnih stvari, običaja i tradicije izbjegla je oni glupi ritual žicanja bisa odlaženjem pa vračanjem s bine, već ga je odmah krenila pjevati.

‘Ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima’ su stihovi na koje sam opet digao obrve i sjetio se našeg Kemala Montene.
Već su mi misli dosegle vrhunac planine razmišljanja kako bi oni zvučali s orkestrom iza sebe ili bar 3, 4 plaćenika Amira Medunjanin, djevojačko Dedić me bez pratnje Bojana spusti na zemlju neizostavnom obrade pjesme Jadranke Stojaković, ‘ Što te nema’.

Iako je moglo biti više svega, nečega, ljudi, svirača, veselijih pjesama…šta možemo tražiti više za kraj ovog i stresnog i čudnog lita?
Dok je u Splitu događaj dana kada se pas popne na binu da zavija na harmoniku, Šibenik dovodi samo prava imena i umjetnike.

Ako je nekome ovo bilo premalo ili možda previše, jer kako Nele kaže: ”Raja traži veselo. Tko će slušati tuđu muku?’….samo koji kilometar dalje na ulazu u Šibenik, na ostacima stare Vojarne skupilo se 3000 ljudi za zvijezde elektronske glazbe Brejcha i Ann, no meni je ovo bio i bez njih dobar dan.

Zahvaljujem organizatoru na ustupljenim fotografijama / foto kredit: Šibenski Portal

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *