Još od ranih tinejdžerskih dana počeo sam slušati grupu Smak. Bila je to magija, značili su mi, neki će reći, čudno, ali više čak i od Led Zeppelina. Vjerojatno zbog tih, mogu reći slobodno, prokletih Balkanskih gena.
Divio sam se svim članovima benda, naravno, najviše sam bio kao i većina fasciniran R.M. Točkom.
Ali bez Borisa, kao što se i pokazalo, uz sav respekt spram mladom Najdi, koji ga je naslijedio ‘90tih, to nije bilo to. Boris je imao taj posebni „šmek“, plijenio je svojim glasom, balkanskim. Pjevao je dušom i srcem.
A najjači je bio u falsetu, zbog kojeg je i bio primljen u grupu (tema na audiciji za pjevača je bila “Child in Time”).
Htio sam ići na njihov oproštajni koncert 90tih, ali, možda će zvučati smiješno, roditelji mi nisu dali. Zato mi se pružila prilika 2012. godine, bio sam prisutan na njihov, povratnički ili kako su ga nazivali, koncertom godine u Beogradskoj Areni. Osobno, slobodno bih ga mogao nazvati koncertom decenije. Doduše, svirali su samo poznate stvari, ali je ostao je i ostat će koncert za pamćenje.
Čak je i bend hvatala trema, poslije toliko godina svirati u istom sastavu, pa je Točak rekao nakon prve pjesme: “Frka je, frka je!”.
Arena je odzvanjala zvukom velikih hitova, a publika je pratila Borisa i bend.
Posebno mi je ostala u sječanju pjesma “Satelit” koju je publika pjevala potpuno sama. Na kraju koncerta Točak je rekao: “Hvala svim ljudima koji su došli večeras, iz svih republika bivše Jugoslavije”.
Ostvario mi se i taj san, gledao sam Smak.
Danas sam tužan!
R.I.P. Borise!
Povezani članci
