Urbano i Brutalno u Ruralnom

Ili kako je MORT preživio Coronu

Upravo kad sam razmišljao kamo sa sobom za vikend, stiže poziv sa nepoznatog broja:
“Ovu subotu na nepoznatoj lokaciji negdje u Cetinskoj Krajini održat ćemo koncert i druženje za tridesetak najvjernijih obožavatelja i štovatelja MORT-a.

Počašćen i uzbuđen, prihvatim poziv, naravno. Okupljanje u Sinju ispred jednog trgovačkog centra. Već iz daleka spazih čudnu družbu dugokosih, bradatih, obojanih, tetoviranih mladih ljudi. Nije bilo sumnje tko su i zašto su tu.
Akcije u trgovini su bile primamljive ovaj vikend, ali to zasigurno nije klijentela uobičajenog potrošačkog mainstreama. Nakon desetak minuta krivudanje i penjanja lokalnim cestama dolazimo do oaze i kreativne baze našeg MORT-a. Ruralno i zeleno, selo i mirisi prošlosti kao baza za glazbu sadašnjosti i budućnosti.

Ugodna atmosfera i rokerska ćakula, kritika svega i sa razlogom. Buntovnici u akciji. Mladi i obrazovani, svjesni i dobrog ukusa, ovi mladi ljudi bi trebali biti mladež koja nas vodi i inspirira za razliku od golobradih klimoglavaca, klonova svojih primitivnih mentora.

Čim se smračilo, upaljeni su lampioni i svijeće, aromatski štapići i zrak je zamirisao aromom istoka…

Počinje svirka, žestoko Mortovski, nekoliko starih stvari od “Nine” do “Psa”, band u elementu, među prijateljima, odabranima. Razglas dobar i po mjeri ljetne večeri negdje između Sinja i Trilja. Nekoliko pjesama na Engleskom, koje već zvuče dobro i poznato.

Atmosfera se bliži vrhuncu, glave se njišu ili kao čekićem udaraju zrak, tijela se gibaju, ima nešto čarobno u livadi pod nogama. Baš taj travnati tepih prirode i električni zvukovi tvore odličnu kulisu i osjećaj pripadnosti ovom svijetu.

John svečano objavljuje da rade na novom albumu i da će izvesti nekoliko pjesama u začetku, kostura poludovršenih. Hrabro i sa punim povjerenje pušta pred nas svoje ptiće, još u paperju, ne lete, ali vrište moćno.

Četiri pjesme od kojih neke nemaju još ni imena, zvuče odlično, jako, teško… Povratak korijenima, bitku, rekao bih. Posebno se izdvaja “Pivac”, pjesma koja ruši i ježi sa Alanfordovskim refrenom, ″Čekaj da te ubijem″. Neće proći dugo, a dugokose glave, one obrijane pa i ćelave, mahat će u čast ove muzičke oluje. Tekstovi su životni, kritični, socijalno angažirani, kako smo i navikli od ″klinaca″ iz MORT-a.

Nakon kojih dva sata i završetka koncerta, kreće zvučna kulisa ranog Hladnog Piva i s hladnim pivom u ruci razmišljam kako je savršena ova večer i kako ima nade za ovu napaćenu državu.
Još malo ćakule, glasnije i strasnije nego prije. Možda zahvaljujući buci u glavi, možda zbog piva, a možda zbog mirisa ″pokošene″ trave i mirisa istoka…

Dogovaramo se da ovo postane tradicija, pozdravljam se sa ekipom i lagano sa smiješkom od uha do uha krećem u toplu ljetnu noć.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *