Bare & Majke – Trogir, kula Kamerlengo / 07. Kolovoza-2020.

Komadi moji sastavite me …!

U prekrasnom ambijentu srednjevjekovne kule Kamerlengo, Bare i Majke s održale nezaboravni koncert pred prepunim gledalištem, bla , bla, bla, …

Tako bi nekako trebao početi klasičan tekst koji počiva na statusu Bare i lokacije na kojoj se koncert održao. Nažalost, malo i skoro ništa od toga. Kula Kamerlengo jest srednjevjekovna, i jest prekrasni ambijent i tu se otprilike sve ono lijepo završava.

Dobro, bilo je još toga, pogotovo od strane publike, Majki i ozvučenja, ali za ludu. Sjena koja se nadvila nad koncertom je ostavila bljutavi okus u ustima i čemu tajiti, nije bilo dobro i točka.

A nije trebalo biti tako. Tonska prova je nagovještavala punokrvnost događaja, bend je i na njoj djelovao uigrano i moćno, ozvučenje je od prve odvrtilo sve crtice na potenciometru i s nestrpljenjem se čekao početak, pogotovo jer je i publika gladna koncerata.

Već na početku je bilo jasno da to neće biti to. Bare je izašao na pozornicu vidno alkoholiziran, što i nije neko veliko iznenađenje, ali jest da je u biti bio toliko komiran da nije mogao voditi koncert, bar ne onako kako on može i zna, čak i uz minimum uložene energije.  Pa i sam repertoar je pomalo „gasio“ publiku, koja ipak nije posustajala. Reagirala je na svaku mrvicu koju joj je Bare dobacivao s pozornice. Sama činjenica da na koncertu nije bilo Barinih monologa i kontemplacija jasno upućuje na stanje u kojem se nalazio.
Ukratko, ako to i jest bio Bare, bio je to Bare kakvog ne želimo vidjeti ispred sebe na pozornici.

Na drugu pak stranu, Majke su bend koji je u stanju isporučiti sve, od „0“ do „∞“, i to toliko dobro i moćno da  čovjek poželi i ono najekstremnije u tim trenucima, neka Bare siđe s pozornice i oni nastave kako samo oni znaju i umiju. Bila bi to predstava, siguran sam, daleko bolja od one koju smo vidjeli i doživjeli. Uostalom, gore ne može, … ili može..?

Paralelno s Majkama je išao i razglas. Po prvi put nakon toliko vremena nisu falila ona povijesna „dva decibela“. Bila je to jačina za rockerske uši. Sve je bilo fino posloženo i jasno, s rijetkim mikrofonijama (zasluga pozornice, nećemo ga imenovat da ne ispadne da cijelo vrijeme pišem kontra njega!)

I treća komponenta koncerta na pozitivnoj strani, ona najveća i najjača, publika. Očito gladna rockije i „tarapanskih“ trenutaka, reagirala je na svaku s oduševljenjem. Šteta, ogromna šteta, jer Bare je uz minimalnu trezvenost mogao auditorij dovesti do tarapane, klimakasa koji bi bio samo jedan od mnogih te večeri. A dogodilo se, … ništa, … , nienete …, null … , zero, … , nein, … , 零, .. Bare je pucao ćorcima, koji niti mirišu, niti smrde.

Koncert u Trogiru je bio jedan od nekoliko na turneji, ali teško da ga se može promatrati tim očima, jer svaki koncert pred gledalištem mora biti „jedan od“, ali s one druge, pamtljive strane.

Veliki nemaju pravo na kredite i popuste, velikima se svaka gleda, i ma koliko pokušavali okrenuti glavnu i ne vidjeti, ovaj put je jednostavno bilo nemoguće zažmiriti na oba oka.

I da, za kraj ono najporaznije, jebeš koncert kojem je tonska prova najbolji dio!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *