Thrill International Blues Day – Trilj, Gradski Park / 31. Srpnja-2020.

Kratko i moćno!

Da nije bilo korone, covida ili kako ga već zovu, ove je godine trebao biti održan četvrti blues festival u Trilju. Impozantna je to brojka koja već „debelo“ podcrtava tradiciju, ali i još nešto više od toga. Festival je postao mjesto okupljanja bluesera, ne samo njih, i to u velikom broju. Ako se spomene da se posjete mjere u tisućama, onda je šteta uzrokovana otkazivanjem ovogodišnje blues fešte ogromna.
Da bi bar donekle ublažio devastirajući utjecaj trenutnog stanja na muzičkoj sceni, organizator se odlučio na hrabar korak, organizirat će jednodnevno druženje domaćih blues snaga i time, iako ne nosi nastavak u obliku broja četiri, ipak održava kontinuitet događaja na Cetini.

Tako su se ove godine u parku u Trilju okupile domaće uzdanice, Go Lilly, Ozone i Fire Rats. Sunnysider su bili najavljeni, ali zbog zgusnutog rasporeda i tempiranog timinga cijelog događaja, nisu nastupili. U biti i jesu, u okrnjeno/dopunjenom sastavu i samo s jednom pjesmom posvećene Peteru Greenu. („Need Your Love So Bad“ / ako se dobro sjećam..)

Dan nije obećavao, vremenske su se nepogode redale kao na traci i sa zebnjom se čekala večer. U pauzi između bavljenja pizdarijama, Apolon je bacio pogled na malo mjesto na brdovitom Balkanu i nekako se smilovao, nagovorio Krona, i, …. nebo se očistilo i vlažna ljetna noć je preuzela primat. Tonska se odradila u hodu, jer za ozbiljnije nje bilo mjesta, no, iskreno rečeno, malo koga je to takavalo, bilo je najbitnije upaliti reflektore, potrošiti nešto struje iz pojačala i stati na pozornicu.

Prvi su „izletili“ Go Lilly, stari poznanici splitske scene. Nekadašnji klinci koji su se fatali po pozornici i tu i tamo uspjeli odsvirati početnički koncert, sazrijevaju u nekim međufazama, da bi u Trilju te večeri pokazali ono što je malo tko očekivao ili pak jest, ali potajno. Ne sjećam se kad mi je posljednji put smiješak došao na lice na prve note, jer momci su tako dobro krenuli. Na stranu što su svoj set otvorili s Greenovom „Black Magic Women“, na stranu što je to bio homage preminulom velikanu, bend je na pozornici djelovao kompaktno, uigrano i ćemu tajiti, nikada moćnije nisu zvučali. I autorske stvari su nastavili u istom feelingu da bi set okončali s „Whipping Post“. Klizak teren. Teško nekom tko poznaje svaku notu studijske, a pogotovo manje-više svih živih snimaka prodavati ovako nešto.
I znate što, e, uspjeli su! To što je bilo grešaka, who the fuck care. Više znači pogrešno odsvirana nota ili udarac s dušom, nego stotine besprijekorno odsviranih s rutinom. (ovo u zagradama shvatiti u zagradama: „Whipping Post“, vokal, fali par cisterni Burbona i dva .. tri šlepera Marlbora)
GO Lilly!

Ozon je na pozornici osvanuo u svom poznatom, širokom sastavu. Set su počeli s „Son of a Preacher Man“ i nekako je sve teklo normalno do kraja seta. A taj kraj je obilježila obrada hita „Cetina“. Gledao sam ih u nekoliko navrata dok su je izvodili, ali ovaj put su nadmašili sami sebe. Jako, uigrano, dinamički besprijekorno, s prelazima od kojih se ježi koža, samo jedno, BRAVO!
Ono što se dade iščitati iz gornjih redaka i nekako mi se nametalo jest misao sastavljena od dva pojma, perspektiva i potencijal. Dva u nas oprečna pojma nažalost, ali, u nekoj budućnosti nadam se da će odskočiti, jer snage i talenta za to očito imaju.

Sunnysiders nisu nastupili zbog satnice koja je radi nevremena pomaknuta na početku, ali ne i na kraju. Šteta, jer šarmersko južnjački zvuk bi lijepo legao, pogotovo jer je okupljeno mnoštvo od nekih 400 / 500 duša i te kako aktivno sudjelovalo u predstavi. Doduše jesu nastupili u okrnjeno/dopunjenom sastavu posvetivši Petru Greenu njegov vječni „Need Your Love So Bad“.

I onda su na pozornici istrčali/ostali Fire Rats. Za sebe vole tepati da su power trio, i ta je večer nedvosmisleno pokazala i dokazala da si ne trebaju tepati. Jer oni to jesu.
Leo „the Animal“ za bubnjevima, Hrepa „sjedobradi“ na basu i Yogi „nježni“ na gitari.
I njih sam gledao nebrojeno puta, ali za neko čudo, kao i svi koji su nastupili prije njih, dali su nesvakidašnje. A to u njihovom slučaju znači, veliko, veliko!


Postoje trenuci koji se mogu opisati, postoje trenuci koji se teško, ali ipak nekako mogu opisati, ali postoji i oni drugi, s one strane gdje napisane riječi kao produžetak misli jednostavno ne funkcioniraju, i to je bio taj nastup Fire Ratsa.

O ovome više ne bih, jer nema smisla.

Pozornica na kojoj se sve skupa odvijalo je bila skromna, nije bilo velikog razglasa, velikih panela, ni mix pulta po sredini parka. (bio je smješten sa strane pozornice). I tu nas je čekalo iznenađenje. Na stranu što se iz monitora katkad čulo ili nije i sve ostale male gluposti koje su bitne kad sve ostalo nije uredu, zvuk je bio ODLIČAN. Da gospodo, i pored skromnog razglasa zvuk je bio kompaktan, moćan i jasan. Neću o nekoj kristalnoj jasnoći i snazi na 100 metara od pozornice, jer bi ipak bilo previše, ali da, zvuk je bio još jedno od iznenađenja te večeri.
Prst gore!

Dunque, onome tko je imao živaca i volje doći do ove rečenice jasno je da je koncert u Gradskom Parku u Trilju, a u povodu Internacionalnog Blues Dana, (01. Kolovoza), bio nešto što će se pamtiti duže nego što je organizator i u snu predviđao.

Sam koncert je trajao ukupno dva sata i par minuta, što znači da je svaka grupa imala oko pola sata za pokazati što zna i umije. I svaka je to iskoristila, Možda baš i radi kratkog nastupa, svaki od sudionika je „zbio redove“ i dao maksimum. Ozon sa svojom obradom “Cetine“, Fire Rats s profesionalnom, visoko energiziranom svirkom, no, show su ovaj put ukrali Go Lilly. Ne toliko svojom izvedbom (ali i njom), koliko ogromnim korakom naprijed!

Korona godina lagano prolazi, žrtve se više i ne zbrajaju, već trenuci u kojima nije postojala kao dio svakodnevnice.

Koncert na Cetini je bio jedan od njih!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *