Sony & EMI !

Velika i još veća riba!

Neoliberalni kapitalizam ponovo pokazuje i dokazuje ono što je utkano u njegove temelje, imperativ širenja, ekspanzije po svaku cijenu, pa makar u sebi nosilo sjeme propasti. Drugim riječima, dok god se firma može širiti i ekspandirati, dotle će postojati. Onog trenutka kad posustane ili krene prema stagnaciji, uvijek se nađe veća riba s ogromnim apetitom, koja proguta stagnirajućeg kandidata za ručak.

Tako je bilo od prvih dana, tako će biti i posljednjeg dana, kad će se piramida pohlepe urušiti sama u sebe. Taj je trenutak poprilično daleko, ali, u međuvremenu smo svjedoci evolucije ovih teza.

Dok je sredinom prošlog stoljeća na globalnoj muzičkoj sceni postojalo stotine tisuća kompanija raznih veličina, stotinjak velikih i par ogromnih, nastupom novog stoljeća situacija se rapidno mijenja. Iz dana u dan manje firme propadaju ili ih preuzimaju veće, a te veće uskoro progutaju još veće, a te još veće uskoro apsorbiraju velike, a te velike kupe one ogromne, i tako smo došli do danas.

A to danas znači, na sceni su ostale samo par kompanija koje su vezane za muziku. (Spotify, Apple Music, Google Play, SoundCloud, Sony, Emi, YouTube .. iako ih ima još, broj je simboličan).

Da se broj velikih još više smanji pobrinuo se Sony koji je kupio EMI (EMI Music Publishing). Doduše, Sony nije kupio cijeli EMI, jer bi to bilo rasipanje novca. Kupovinom 60% Sony ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom. Za taj ostatak vlasništva Sony je iskeširao 2 milijarde dolara. U tih 60% je ogroman broj kataloga eminentnih umjetnika današnjice (Alicia Keys, Kanye West, Queen, …), no ono što impresionira jest brojka od 2 milijuna pjesma koje su se našle u tih 60%.

Ovim potezom Sony je postao najveći svjetski igrač kad je muzika u pitanju. Što to znači za muziku i samu umjetnost, izlišno je i spominjati. Umjetničke slobode su ionako na niskim granama, možda najnižima u povijesti. Kreativnost se ponovo povukla u underground i pod okrilje malih, skoro lokalnih tiketa.

Kako u tom kontekstu zvuči izjava predsjednika Sonyja, koji je po akviziciji izjavio: “music business has enjoyed a resurgence”?

Da je ovo rekao recimo George Martin ili Ahmet Ertegün, možda bih mogao povjerovati u istinitost i značaj ovih riječi, ovako, licemjerje par excellence !

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *