Exil na Azurnu obalu!

I njihov i moj, jel …

Stajati nepozvan isprid zatvorene kapije vile u kojoj nitko poznat ne živi, čiji vlasnik nije bio nitko svijetu važan i slikavati se kao predsjednica Kolinda isprid Bijele Kuće zvuči očajnički i patetično za bilo kog normalnog. Ali biti na teritoriju posjeda gdje se stvarao i snimao jedan od najvažnijih i najboljih rock albuma svih vremena valjda ima neku simboliku.

Villefranche-sur-Mer, malo misto na francuskoj rivijeri ko Baška Voda, između Nice i Monaca ne bi mi ništa značilo, nit bi me zadržalo duže od popijene pive od 6 eura da nisam sasvim slučajno čuo na lošem engleskom ono što sam znao i ranije, ali totalno smetnio s uma da bi to moglo biti baš tu.

Nakon što je hipi generacija doživila svoj vrhunac na Woodstocku 1969-te, a počela je umirati u krvi na Altamont festivalu iste godine, glasnici te generacije su polako odlazili sa scene. Janis Joplin je umrla, sljedio je Jimi Hendrix, pa Beatlesi, a Jim Morrison je pio posljednje gutljaje whiskeya u Parizu, kada su Rolling Stonsi već odsvirali svoju oproštajnu turneju po Engleskoj.

Stonsi su onda i krivi i dužni pobjegli iz Engleske da se spase financijskog bankrota, jer osim što ih je pokrao menađer, država im je nametnula ono što sanja svaki HDZ-ov premijer: 93% poreza na dobit. Za razliku od naših estradnih i drugih štetnika (suprotno od umjetnika) njih je čekao zatvor zbog toga, a ni optužbe za drogu nisu bile za bacit.

Ostalo im je ipak nešto love da privatnim avionom odlete u Francusku i tamo s obitelji unajme svak svoju vilu.

Najbolje se snašao Keith Richards koji si je za 2500 $US mjesečno unajmio vilu sa 16 soba odmah poviše mora u spomenutom mjestašcu  Villefranche-sur-Mer.

U pokušaju da nešto uvježbaju pjesama za novi album ta vila je od travnja do listopada 1971. bila poprište šestomjesečnih tuluma Rolling Stones plemena, orgija, drogiranja, ali i možda najkreativnijeg razdoblja benda.

Jedini je problem bio gdje to snimiti, jer sva studija u francuskoj, svi prostori, hale, kino dvorane i oprema nije bila ni blizu na sličnom nivou onome u Engleskoj i Americi.

Onda su se odlučili žrtvovati komfor i doveli kamion sa svom studijskom opremom iz Engleske u Villu Nellcote. Smjestili su je u podrum i u narednih nekoliko mjeseci u uvjetima s kakvim se nebi pohvalila ni Ekskurzija Poljoprivredne Škole smislili, odsvirali i snimili većinu pjesama sa duplog albuma “Exile on Main Street”.

Kritika ga je dočekala na nož, jer ga žanrovski i konceptualno nisu mogli smjestiti ni u jednu ladicu, bilo je sve ono što nisu očekivali od Stonsa, a to su klasični rokenrol hitovi kakve su redovno isporučivali dotad, a posljednji “Brown Sugar”.

Ali vrlo brzo nakon, pa sve do dan danas album označava prekretnicu u ne samo njihovoj karijeri već rokenrola i glazbe uopće. To je bio i prvi album na njihovoj vlastitoj izdavačkoj kući nakon što su pobjegli od lihvarskog ugovora sa Decca Records.

48 godina nakon dana kada im je nepoznati drznik pokrao sve instrumente iz vile, a planine kokaina otpuhnute sa hladnim sjevernim vjetrom koji ih je kao ptice selice otjerao u toplije krajeve Los Angelesa (gdje su dovršili album), stojim isprid ograde te vile i pokušajem u mislima bar na tren vratiti vrime i uhvatiti djelić te povijesti, ako je već kasno da pronađem John Lennonov bačeni joint na podu.

No sadašnji vlasnik ruskih korijena koji je posjed platio 136 miliuna dolara baš i nema razumijevanja za religijske rock fanatike, pa osim što je kuću gotovo nemoguće vidjeti s plaže i ceste, ni sam dolazak do nje ne otkriva ništa posebno sem brončana tabla s natpisom Villa Nellcote. A strah od zaštitara koje srećom nisam morao pozdravljati s Zdrastvujte su dodatno pojačale policijske ophodnje u dva navrata taman u trenucima moje avanture.

Tri francuska policajca u autu su se svađali ko će sjediti do prozora u vožnji iznad plaže, ispod posjeda vile, dok sam se ja trudio izgledati neupadljivo, što je bilo teško s obzirom na psihodeličnu hipi majicu grupe Electric Octopus i ruksakom na leđima.

Kuća nije ni označena ni spomenuta ni u jednom turističkom prospektu ili brošuri mista koje sam listao tih dana. Novi vlasnik vjerovatno sluša neke ruske narodnjake, jer kamerama, a bome ni članovima Stonsa nije bio dopušten simbolični posjet vili u svrhu snimanja dokumentarca “Stones in Exile”, 2010 godine.

Osobno sam u stilu Canneskih paparazzija slikao posjed s plaže, s ceste, s mora i s tvrđave Citadelle, pa nek me proganjaju sada za povredu privatnosti. Kuća je zaštićena od pogleda s krošnjama stabala, tako da se malo bolje može vidjeti samo s mora, a najbolje iz zraka. Ako još nemate privatni helikopter, a dron vam je previše gejevski, onda će i Google Earth tu pomoći.

U međuvremenu po Azurnoj obali sam i ja bar nekoliko stabala posadio zvačući i pljucajući ko duhan košpice rogača kojeg sam dan ranije ubra par kila u parku Mont Boron iznad Nice.

Ja sam se vratio doma, svit je nastavio da se okreće, a Villa Nellcote usprkos svom obrambenom stavu će i dalje privlačiti rock i Stones zaljubljenike, bez obzira što bi samo jedan dan otvorenih vrata u tjednu mogao platiti sav popijeni šampanjac i kavijar vlasnika tog miseca, a usrećio bi gomile fanova kao što to desetljećima radi Graceland.

Neke se stvari ipak ne mogu platiti novcem, pa ni sanjarenje pored zatvorene kapije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *