Roger Waters – mastodont ili genije?!

Ili nešto treče!

Tko je prije 50 i nešto godina u koščatom momku, koji je bio mršaviji od bas gitare koju je svirao, mogao prepoznati osobu koja će obilježiti proteklo stoljeće?

Odgovor je jednostavan, nitko!

Syd Barrett je osnovao i bio alfa i omega sastava Pink Floyd. Bivajući isključivi kompozitor u grupi, nametnuo se kao nezamjenjiv. Nakon izlaska prvog albuma, „The Piper at the Gates of Dawn“, Syd lagano, ali sigurno tone u opskurnost, koja će ga naposljetku odvesti na put ludila, debelo podcrtanog galopirajućom šizofrenijom.

Našavši se na brisanom prostoru, Pink Floyd kao grupa nije vidjela izlaz iz kuta u kojeg je bila stjerana. Ono što su znali, jest da bez Syda ne mogu nastaviti putem kojim su koračali. Iz jednostavnog razloga, nitko od njih nije imao ni iskustava, a ni talenta kao Syd, da formulira i na onakav način prikaže svoje unutarnje stanje.

Nakon beskonačnih lutanja, izdaju drugi album, na kojem su sva četvorica ravnopravno sudjelovala i potpisala. „A Saucerful of Secrets“ još uvijek sadrži Sydov uticaj, pa i neku vrst angažmana (plus jedna kompozicija), no, bilo je očito, da je Pink Floyd na nekim drugim “tračnicama”, a Syd nepovratno izgubljen za muziku.


Pink Floyd and Syd Barrett Story Roger Waters on Sid

Album pobire priznanja u underground krugovima i grupa je dobila vremena za predah, kako bi pronašla samu sebe.

„Atom Heart Mother“, je naznačio zaokret, kako u stvaralaštvu tako i ravnoteži snaga unutar same grupe. Richard Wright i Nick Mason polako uzmiču i na isturena mjesta ostaju Gilmour i Waters.

Već na albumu „Meddle“ dolazi do trzavica, jer Waters na sebe preuzima lavlji dio poslovnog djela, koji s muzikom baš i nema veze, ali istovremeno, postaje neka vrst konceptualnog vođe.

I na kraju, stvari eskaliraju nakon „Dark Side of the Moon“, kada Waters otvoreno nameće svoj autoritet, kojeg je već prethodnim albumom zacementirao unutar strukture grupe. U ovoj fazi, čak izlazi i javno, u medijima izjavljuje da je on nosilac poslovne politike i tereta koji s njom dolazi, a da ostali članovi samo dođu na svirku ili na snimanje u studiju. I dakako, monolog završava s konstatacijom da mu je toga dosta.


Interview with Roger Waters (The Early Years)

U toj konstelaciji snaga, grupa ulazi u studio i snima remek djelo „Wish You Were Here“. Ideja o ovom djelu je bila isključivo Watersova, kao uostalom i svi tekstovi pjesama koje je grupa i prije izvodila. Izuzetaka je bilo, ali oni su u ovom kontekstu neznatni.

„Wish You Were Here“ je postao povijest, a s njime i zajednički rad grupe.

Već na sljedećem albumu „Animals“, članovi grupe ne borave zajedno u studiju, ne razmjenjuju ideje. Veliki dio ovog albuma potpisuje sam Waters.

I onda dolazi i “The Wall“, djelo koje je nastalo u Watersovoj glavi. Time postaje jedini autor, kako muzike tako i lirike. Osim par trenutaka na albumu, ovaj album bi komotno mogao skinuti autorski pečat Pink Floyd i umjesto njega uzeti, Roger Waters. Naknadno se i pokazalo je Waters do u tančine sam razradio svaki segment ovog remek djela.

„Final Cut“, skoro pa Watersov solo album i definitivno zbogom. Roger Waters odlazi iz matične grupe.


Roger Waters on Palestine, Indigenous Rights

Sredinom osamdesetih se sudski spori s ostalima na pravo korištenja imena. Slučaj se okončao nagodbom, iako je iz nje Waters izašao nešto kraćih rukava od druge strane. Nedavno je izjavio da mu je žao što je do svega toga došlo.

Solo vode ne mijenjaju smjer kojim je koračao. Izdaje četiri solo albuma. Prvi, “The Pros and Cons of Hitch Hiking”, ne biva dočekan sa oduševljenjem, dapače, Rolling Stone mu daje jedva prolaznu ocjenu. Godinama nakon toga se ipak pojavljuju stidljive recenzije koje ovom djelu daju daleko više od ispodprosječne dvojke. No, za Watersa u tom trenutku, vjerojatno to više i nije bilo relevantno.

Nakon izlaska ovog albuma, kreće na prvu solo turneju, koja je trebala početi koncertom u  Stockholmu, ali je zbog slabe prodaje karta koncert otkazan, pa i sama turneja. Bio je to loš početak za mega zvijezdu undergrounda.

No, već sljedeće godine prelazi Atlantik i u manjim dvoranama održava uspješne koncerte.

Ne odmarajući se na novoniklim lovorikama, Waters izdaje svoj drugi solo album, “Radio K.A.O.S.”, koji prolazi daleko bolje od prethodnika, ali turneja koja ga je promovirala prolazi slično kao i prethodna. Bitno je to, Waters je na starim stazama kreativne inspiracije.

Pored monumentalnog koncerta “The Wall” u Berlinu, izdaje svoj treći i do nedavno, najjači album “Amused to Death”. Uz izjave samog autora da se radi o impresivnom djelu, kritika ga uspoređuje sa najboljim radovima matične grupe, a dio pak, sa “Dark Side of the Moon”.

Sljedeća je bila opera, “Ça Ira”.

U međuvremenu Waters sudjeluje u bezbrojnim projektima, pa čak u par navrata nastupa sa starim pajdašima kao Pink Floyd. Ti rijetki trenuci na pozornici, kad svo četvoro uz pomoć nekakve božanske sile razvijaju kemiju i prosipaju magiju sa pozornice, ostat će upamćeni u memoriji svih poznavatelja muzike.

Zadnjih desetak godina Waters je uglavnom na turnejama, prvo s “In the Flash”, nakon nje organizira turneju na kojoj izvodi cijeli “Dark Side of the Moon”, da bi se ponovo otisnuo na cestu, sa neviđenom scenom i scenografijom, dakako, promovirajući “The Wall”. Ta turneja je ujedno bila i najuspješnija, koja je prema financijskim pokazateljima, postala najprofitabilnija turneja u povijesti muzike. (ovih dana je rekord oboren!). Bruto prihod je iznosio 480 milijuna dolara. Watersa je na koncertima vidjelo 1.2 milijuna ljudi.

I naposljetku, Waters izdaje svoj četvrti solo album „Is This The Life We Really Want?“. Album pobire pozitivne recenzije, a turneja “US + Them” trijumfalno hara sjevernoameričkim kontinentom.


HARDtalk Roger Waters Part 1

Roger Water je na scenu došao kao basista i prateći vokal grupe Pink Floyd. U prvoj fazi života grupe, kad je Syd Barrett bio jednako Pink Floyd, Waters je bio samo jedan od članova obećavajuće grupe. Odlaskom Syda, Waters na sebe preuzima dio tereta u komponiranju, i sav teret kad je lirika u pitanju. Jačanjem pozicije sastava na sceni, nametnuo se kao biznismen, preuzimajući na sebe i financijski dio poslovanja. Paralelno s time, razvija koncepte koji će kasnije postati albumi, kako matične grupe, tako i solo izdanja.

Razvijajući svoj talent  i stalno gazeći naprijed, Waters krči pravce koje je malo tko prije njega istraživao. Od “Atom Heart Mother”, preko “Meddle”, do “Dark Side of The Moon” i napokon do “Wish You Were Here”, možemo pratiti razvojni put ovog čovjeka. A taj put je u nekom konstantnom usponu, prema ultimativnom djelu svoje karijere „The Wall“. (Namjerno ne spominjem album “Animals”, jer taj album predstavlja prelaz na isključivo autorstvo nad djelima matične grupe.)

I ono što je bitno za napomenuti ovdje, jest da je ta evolucija od polu-klasične forme, preko psihodelije i njene neurotične faze, dovela do „The Wall“-a, djela kojeg je u biti bolje promatrati kao operu. Jer i pored neospornih rock elementa od kojih je sazdan, sama prezentacija i izlaganje je više približeno operi, nego klasičnoj rock formi.

„Final Cut“, pak na drugu stranu, predstavlja logičan nastavak „The Wall“-a, a u nekim momentima i njegovo finale.

Svi strahovi i frustracije kojima je Waters opsjednut cijelog života, a koji su u punoj snazi isplivali na površinu u albumima „The Wall“, i „Final Cut“ bivaju zaokruženi i identificirani u svom punom obliku.
I tu je Waters najjači!

Snažna antiratna poruka, prezir prema politici kao nauci i kao laičkom komuniciranju moćnih s masama. I nadasve, Watersova nesposobnost i nespremnost da prihvati gorku činjenicu, da su se ratovi vodili, da se vode i da će se voditi. Stoga u tom kontekstu i nije čudan njegov angažman oko Falklandskih Otoka, i nadasve prezir spram, i otvoreno kritiziranje Izraelske agresivne politike.


HARDtalk Roger Waters Part 2

Roger Waters je veliki čovjek, veliki humanista i još veći umjetnik. Voljeli njegovu muziku ili ne, moramo mu odati priznaje za najveća muzička dostignuća u prošlom stoljeću. Dostignuća koje je prelio i u ovo stoljeće svojim novim albumom, trijumfalnim turnejama i konstantnim modificiranjem svojih djela koje izvodi.

Potpomognut najmodernijom tehnikom upotrjebljenom striktno u službi priče i koncepta, Roger Waters ostaje kao jedan od rijetkih iz generacije šezdesetih koji dan danas ima nešto reći. I ne samo to, to što ima reći nije prežvakavanje starog i nemušto prenemaganje nad prošlim boljim vremenima.

Ono što on ima reći, i kaže, jest rezultat neprestanog traženja i razmišljanja o samoj biti života i njegove esence. I time već gazi onim poljima gdje susrećemo ljude koje zovemo misliocima, ili kadikad posprdno, filozofima.

Da, nazvat danas nekoga filozofom, pomalo graniči sa sprdnjom, jer sam način života kojeg danas vodimo je u svari negiranje razmišljanja, u službi konzumerizma. Tu se nalazi jedan od osnovnih motiva Watersove borbe.

No u tome, iako je njegovo mišljenje i te kako cjenjeno, na momente podsjeća na jednog drugog junaka, koji je uz pomoć Sancho Panse, jurišao na vjetrenjače!

Povezani članci