Vlatko Stefanovski – Solin, Gradina / 16. Kolovoza-2019.

Dah balkanskog juga u antičkoj areni!

Najava koncerta Vlatka Stefanovskog u Gradini u Solinu je po samoj objavi izazvala veliko zanimanje. Vlatko je legenda ovih prostora i iza njega stoji veliki opus i impresivna karijera.
Samo taksativno nabrajati što je sve radio od svojih početaka i osnivanja grupe Leb i Sol, bi zauzelo prostor za cijeli članak, te stoga, ostavljam to za neku drugu priliku, kad se o Vlatku bude pisalo u nekoj retrospektivi rada i opusa.

Ovaj uvod ma koliko izgledao suvišan je u biti točan opis koncerta kojeg je Stefanovski isporučio u Solinu pred (pre)punim auditorijem. Ili drugim riječima rečeno, koncert je bio sastavljen od njegovih standarda iz različitih faza stvaralaštva i života, te je u sat i po pred gledalištem prostro „vremeplov“ svog rada.

Prvo je iznenađenje uslijedilo po ulasku u „amfiteatar“, nekih pola sata prije koncerta, u gledalištu jedva da je bilo slobodnog mjesta. Istovremeno na ulazu je još uvijek bila impresivna brojka onih koji žele ući, dakako, s kartama u ruci. Par minuta prije koncerta su se unosile i ekstra stolice, a po samom početku, ne samo da je rijeka ljudi još stizala, ne samo da u gledalištu i pored dodatnih sjedala nije bilo mjesta, već se napunio i prostor iza pozornice, kao i sam ulaz u prostor.
Impresivno!

Da bi shvatili gabarite ovog koncerta moramo se okrenuti oko sebe i zapitati se, koliko ljudi na našim prostorima mogu doći sami na pozornicu, sjesti, uzeti gitaru u ruke i sat i po prikovati auditorij svojim angažmanom na pozornici?
Odgovor je jasan i u njemu se nalazi razlog ovakvog posjeta.

Ovo je bio rutinski koncert Vlatka Stefanovskog, bio je jedan u nizu ovih dana koje će održati, ali što to uopće znači u njegovom primjeru?
Apsolutno ništa, jer ljestvica njegove rutine je postavljana visoko, visoko, u visinama gdje na pozornici i u gledalištu egzistira sinergija osjećaja, „give ‘n’ take“ komunikacija i gdje pozitivna energija teče u oba smjera.

To se najbolje vidjelo kad je u prvom djelu koncerta Vlatko imao tehničkih problema, koji su eskalirali i u pedesetoj minuti je prekinuo nakratko koncert kako bi se otklonili. Bili su to možda najbolji trenuci večeri, jer je publika nastavila pjevati bez Vlatka, koji je ipak ostao pomalo iznenađen odazivom. Ti tehnički „gličevi“, baš zbog visine koju je Vlatko isporučivao ostali su bez klasičnih zvižduka i negodovanja iz publike, dapače, bili su popraćeni iskrenim pljeskom, poglavito radi spontanosti trenutka.
A to se prepozna, to se cijeni!

Druga je polovina koncerta protekla u optimistično veselom raspoloženju uz aktivno sudjelovanje publike, dakako, ondje gdje je to bilo moguće. U velikom broju kompozicija koje je Vlatko izvodio na sceni je bila neosporna i svrsishodna virtuoznost koja ostavlja usta širom otvorena. Aktivna, ali ne i nametljiva upotreba „loop“-a, je dodavala dodatnu dimenziju, ostavljajući mu dovoljno prostora za solo izlete.

Ti su izleti redom duboko protkani makedonskim folklorom, pa i kad kompozicijski ne dodiruje taj izvor, aura ritmike i melodije juga Balkana neumitno visi nad svakom notom. Dakako, od instrumentala najtoplije su bili primljeni baš ti brojevi, koji obiluju dobro poentiranim izvorima.

Vlatko je te izvore doveo u jednu sasvim drugačiju dimenziju i dao im novi ambijent u kojemu žive, potpuno različit od mjesta nastanka. Time je moderna muzika dobila ne samo originalni opus, već i neku vrst svjetionika koji osvjetljava put ostalima, da u nekoj formi, isto naprave i sa svojim domicilnim izričajem.
Za sada je nažalost to samo njemu uspjelo u ovoj mjeri i gabaritima.

Koncert ne bi bio koncert kad ne bi bilo bisa, i njega je Vlatko iskoristio kako bi se prisjetio velikih dana prije točno pola stoljeća, kad se dogodio Woodstock.

Boogie koji je izveo kao posljednju numeru nije direktno asocirao na taj veliki događaj, ali se senzibilitetom i te kako prigodno prilijepio na njega.

Svjetla su se upalila, iz zvučnika je puštena pozadinska muzika koja je nedvosmisleno rekla, „That’s all folks!“!

Vlatko ujutro kreće dalje, nama slijedi novi dan u životu, s jednom razlikom od onoga prethodnog. Od danas u memoriji imamo jedan lijepi koncert, „za dušu i tijelo“, koncert koji će rasti u danima koji protječu i vjerojatno nas nagnati na ponovni susret s ovom velikanom.

Jer Vlatko Stefanovski je samo jedan!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *