Parni Valjak – Trogir, kula Kamerlengo / 24. Srpnja-2019.

Imaju previše godina za svoj uzrast?!

Ove i prošle godine sam sa guštom hodočastija i recenzira gomile punk bendova, kao Rezerve, Šank, Petar Punk, Dža ili Bu i posljednje Atheist Rap, pa ako idemo redoslijedom od samih početaka sveta je dužnost recenzirati jedan od prvih punk rock bendova na ovim prostorima Parni Valjak.

No, za to bi mi trebao vremeplov ili bar da odem u Zagoru opet doživjeti 70 i neku, jer Parni Valjak, kao i Prljavo Kazalište daleko su od svoje mladosti i ludosti, no od nekud se moralo početi, jelda?
A kao što sam jednom davno, prije 4 dana već rekao, punk rock je najnormalniji oblik izražavanja buntovnog tinejđera. Kula Karmerlengo u Trogiru ih kao takve sigurno ne bi ugostila, ali Parni Valjak kakav danas i oduvik poznajemo, je gotovo pa idealan prostor za njih. Doduše da su Mlečani početkom 15-og stoljeća znali da će se u njoj održavati koncerti sigurno bi napravili tribine, jer stajanje u takvom prostoru je nekako čudno.
No, tu je zato više prigode da ljudi cupkaju, plešu, dižu ruke i miču noge što je bio slučaj ove noći.

Sam dolazak u Trogir nije bio jednostavan, jer sve od novog Čiovskog mosta do novog nazovimo rotora je bila kolona auta, domaćih i turista, tako da su oni na motorima bili u velikoj prednosti, pa i ja među njima. Ali pronaći misto za parking, pa čak i za motor je bio poduhvat, no to nema veze s ovim koncertom osim što sam bio sretan da smo došli.

Nisam siguran koliko Kula može primiti ljudi, no po mojoj procjeni bilo je do oko 1000 ljudi, da je moglo još stat oko 100, pa moglo je, no tih ostalih 100 je virovatno zasvrbio takujin, jer cijena karte je bila samo za one domaće koji iznajmljuju apartmane. Da se zaokružilo na 150 bilo bi lipše, na 100 bi bilo idealno. Ali bilo je taman ljudi da se osjeti povjetarac kada zatreba, a ne znoj ili tuđi vjetar kada ne treba.
(Mala korekcija od strane editora: prema dostupnim informacijama broj prodanih karata je bio oko 1200!)

Točno u 21.21 ugasila su se svitla, bend je izašao na binu i započeo je dobro poznati intro i himnička pjesma uz prve stihove: „Naoružan samo smiješkom hodam ja kroz grad“, …. , pa onda svi u glas završavaju s „Pjevam pjesme ljubavne“.

Puno bendova hrabro počinje sa nekom novom stvari koju nitko ne zna samo zato jer su tim prvim taktovima uhvatili pažnju publike koja onda možda i upamti tu stvar. PV ne, imaju svoju himnu kao Lijepu Našu, i da već nismo svi na nogama, ustali bi se sa rukom na srcu. A ruka na srcu je bila mnogima, ako im je slabo srce, jer tuga, nostalgija, sjeta, romantika, žal i sanjarenje se prožimala od prvog takta do zadnjeg u koncertu toliko da su u najmanju ruku maramice bile potrebne, a u najgoru defibrilator.

Za one koji još nisu znali ko svira išla je pjesma “Sjeti se”, okreni list pod slovom A. Slijedile su “Prolazi sve”, “Mijenjam se”, “Zastave”, “Ti si razlog što postojim” s nezamjenjivom Tinom Kresnik.

To je bila dovoljna doza hitova da svakog zadovolji tako da su mirne duše mogli upoznati publiku i s nekim novim stvarima sa zadnjem albuma kao što je: “Kad nemaš kud”, opet s Tinom Kresnik koja se uhvatila i akustične gitare.

Bend je radio kao sat, bez stanki, uštimavanja, odugovlačenja i ikakvih iznenađenja, a meni osobno se u ovom slučaju baš svidilo što Aki nije imao nikakvu potrebu da priča previše s publikom, najavljuje pjesme, žali se na promet, vrijeme ili godine, samo ono osnovno najpotrebnije kao: „Jel vam dobro?“
A onda krene: “Pusti nek traje, sve dok traje, dobro je”. Pjesma svih uzalud zaljubljenih momaka koji su uspili bar na jednu noć završiti s miss maturalnog plesa.

Slijedilo je “Jesen u meni” tuguje, što je mene posebno emocionalno dotaklo, jer jesen se u meni raduje, jedva čekam da završi sezona i ovaj sav cirkus od turizma.

Parni Valjak ima toliko hitova da ih Otvoreni Radio može puštati cijeli dan i noć, a da im se ne izliže tipka “repeat”, što im je inače slučaj sa onih 50 pjesma ukupno što puštaju. Jer išlo je “Ostani s njim”, “Gledam je dok spava”, “Da nam ljubav bude navika”, isprepleteno sa novijim stvarima, “Hotel Apatija” i “Vrijeme”.

Inače za ovaj tekst nisam se mogao sjetiti imena jedne pjesme pa sam upisao prvu riječ koja mi je pala napamet iz te stvari i izašlo mi 3 miliona rezultata za riječi “Parni Valjak-Vrijeme”.

Vrijeme i njegova prolaznost je očito vječna i nepresušna tema našeg Akija i Husa koji ipak u jednoj i to novijoj stvari pjeva:
“Ako neko pita, ja se još igram, ja još putujem….
A zlobnik pored mene je sarkastično dodao: „Jeste, putuješ besplatno gradskim prijevozom kao penzioner“.
Dobro, možda je bio u meni, ne pored mene, ali šalu nastranu, sve nas to isto čeka i dječačka, naivna i romantična poezija koja vodi svaku pjesmu je ono što je zaštitni znak Parnog Valjka, mali Princ i Petar Pan za odrasle.

Neću upotrijebiti onaj stari klišej: Ili ih voliš ili ne voliš, ako imaš imalo doticaja sa svojom dušom i srcem moraš ih voliti, a muške suze odavno nisu više zabranjene.

A da se to ipak ne desi na “Uhvati Ritam” legendarni Dado Marinković je nenadano izveo dugački bubnjarski solo da podsjeti sve fanove svoje generacije a, i one puno, puno mlađe kako se to radilo ranije i kako rokenrol treba da zvuči. Uopće, zvuk je bio odličan, i za razliku od nekih drugih pop rock bendova PV ipak puno polaže na zvuk gitare i taj rokerski ritam, pa tako pola pjesama počinje sa rifom.

“Uhvati ritam” je označavalo tek sredinu koncerta, a nastavljeno je sa “Molitvom”, snažnom i moćnom stvari o uzdizanju kada nam je najteže. Imaju tu one stihove:
“Mama, zar si lagala kad si govorila
Da dobro uvijek pobjeđuje
I kada ne znaš kojim putem, treba putem ljubavi.”

To me podsjeća na savjet koji kaže mama sinu kada ga upisuje u HDZ: “Ako ne ide nikako, probaj pošteno.”

Publika je živnula uz onu pjesmu bez koje se ne može zamisliti ni jedna svadba ili pučka fešta, a ime joj je “Lutka za bal”, a moderna verzija refrena bi bila:
„Šteta bi bila da propadne stvar ako postanemo bračni par.“

Opet su slijedile pjesme di Aki ko i Mišo Kovač nije morao ni pjevati već samo dizati ruke kao “U prolazu” i “Ugasi Me”, a ta mu je prednost posebno dobrodošla u najzabranjivanijoj pjesmi Radio Splita: “Nedjelja”, jer riječ “prokleta” Aki već desetljećima ne pjeva, pa nije ni sada.

“Ne pitaj me noćas ništa”, pa ni zašto je to tako, Parni Valjak je nakon 2 sata i 10 minuta bez pauze rutinski odfurao većinu svojih najvećih hitova, a sve novije pjesme su im ionako budući hitovi.

U svih ovih 40 godina koliko su na sceni, pogotovo zadnjih 30 nisu se ništa promijenili, samo su posjedili, ista je emocija u igri i tako će biti do kraja vremenima.

Ne znam jeli previše očekivati da jednog dana počnu malo eksperimentirati sa zvukom, ili da vlastite pjesme obrade u blues ili čak punk stilu. Sigurno da da, PV idu utabanom stazom koju su sami prokrčili i ja ne poznam ni jedan band sličan njima, a da ih nema moralo bi ih izmisliti. Jer koliko je djece začeto uz njihove pjesme, koliko brakova započeto, pa možda i ljudi pokopano to nitko ne zna.

Iako se ja ovdi volim zezat, publika koje je bilo od 16 do 76 je otišla zadovoljna s koncerta i to je najvažnije.

Foto: Jelena Baleta

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *