Đorđe Balašević – Šibenik, Tvrđava sv. Mihovila / 23. Lipnja-2019.

Ovu nedilju posebno me obradovao poziv da pohodim u ulozi novinara koncert Balaševića u Šibeniku, jer to je ako dobro zbrajam moj peti susret s njim i peta lokacija.

Gledao sam ga u dvorani i Areni u Splitu, stadionu u Mostaru, gradskom trgu u Novom Sadu, ali sada je i za mene i za njega došao momenat da po prvi puta uopće ulazimo u zidine tvrđave svetog Mihovila.

I nedjelja, i topla, ali ugodno vjetrovita večer i praznik u utorak koji su mnogi spojili da ne rade ponediljak obećavala je jednu posebnu noć.

Za složiti dojmove ovog koncerta jutro je pametnije od večeri, no jedan glavni uvjet je falio, a to je da između večeri i jutra bude noć sa spavanjem. Jer za mene je sam događaj bio i osobna žrtva, radio sam dvokratno cijeli tjedan u Rogoznici, pa i taj dan, sjeo na motor, jurio stići na vrime, pronaći ulaz, uzeti akreditaciju, odraditi koncert, vratiti se za Split, pa onda opet ujutro raditi u 8 u Rogoznici, a popodne ovo pisati stalnim prekidanjem mušterija.

Da je to bio ikoji drugi koncert sve bi bilo Ok, sjedneš na svoje mjesto malo iza 9, koncert počne oko 9 i po i u ponoć si već u krevetu, pa makar bio udaljen 80 km. Ali kada je Đole sišao s bine bilo je 2 manje 20 ujutro.
Što je bilo u međuvremenu samo Bog zna, publika i uskoro vi.

Moram priznat u glavi sam već imao složeni kostur iz ormara od teksta, znam ja njega, ide red priče, red pjesama, patetike, nostalgije, smijeha, suza, malo dodvoravanja i to je to.
Već sam pripremio maramice da si brišem suze i nos, namirisao se ispod pazuha, ako koja poodmakla dama u nezrelim godinama odluči svoje suze obrisati od moje rame, ali na motoru to je sve izvitrilo, jedino sam mogao zavesti neku Škodu koju sam preticao putem.
Na kraju društvo mi je radio kolega po frizuri, varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok.

Pozornica nas je dočekala prazna, samo s klavirom, što mi je bilo prvo iznenađenje. Zar će bend nositi svoje instrumente i uštimavat se u zadnji tren?
No kada je izašao Balaš samo u društvu profesora Aleksandra Dujina to je značilo da ćemo imati malo intimniju atmosferu. Odmah je krenuo da me ispravi u tekstu i kaže: “Šteta što niste bili sinoć, bilo je odlično”. Đoletu je ovo drugi put na tvrđavi, a meni prvi.”

Vidjeti njega je kao da sretnete dragog prijatelja nakon nekoliko godina, možete da nastavite se družiti kao da ste se nekidan rastali, a opet sve što se kaže i izgovori i osjeti je kao prvi put, kao nešto novo. Takav je on, stari drugar, kolega, šarmer.

Stao je na binu bez barske stolice (meni nezamislivo) u svojoj poznatoj manekenskoj pozi, s livom rukom u rebatinkama, crvenim patikama i crnom majicom. Rekao bi Šef iz Alan Forda na to: “Zadnji krik mode”. Na što bi mu Bob Rock odgovorio: “Jeste, krik umirućeg čovika kojem ste skinuli to”.

Na glavi je imao “kačket”, kapu s oznakom HGSS-a kojima nije propustio spomenuti da u Vojvodini ne bi imali šta raditi.

Pričao je o razlozima zašto ga tako dugo nije bilo, stariju generaciju prisjećao na Eduarda Kardelja zbog čije smrti 1979. mu je bio otkazan koncert, a najavljujući svoj sljedeći u društvu gospodina Alzheimera koji će ga vjerno pratiti. U to mi je malo teško povirovati, jer Đorđev mozak je tako bistar i britak, sjećajući se milijun detalja iz mladosti da prosto mene posrami koji se ne mogu sjetiti 10 događaja iz prvih 20 godina života.

Ali bar sam se tada sjetio da se koncertna turneja zove “Kalendar moga detinjstva” i njen autor nas je polako kroz urnebesan smijeh i pjesmu vodio od samog početka listajući mjesece i godine svog djetinjstva u Vojvodini.

Prva pjesma je bila “Fina lagana stvar” da zagrije prste profesora Duila koji je onda do sljedeće pjesme mogao samo da sjedi i smije se po ko zna koji put Đoletovim vicevima i forama. Kao amaterskom Stand Up komičaru moram priznati da je ĐB jedan od najboljih, ako ne i uopće najbolji komedijaš kojeg sam ikad gleda uživo. Njegov stil, znanje, sposobnost, završni “punch” je nešto što može zabaviti bilo koju publiku od 8 do 88 godina, pa da čak i da nekim čudom ne znaju ko je on, tj.kada iza tih riječi ne bi stajalo njegovo slavno ime. Ja u najboljim danima jedva složim tekst za 10 minuta nastupa, a on ima po 20 minuta nasmijavanja publike samo između pjesama.

Podsjeća me stasom, pojavom i mimikom na pokojnog Robin Williamsa, dvije su godine bili razlika.
Krenuo se uspoređivati s narodnjacima pjevajući “Sve se to dogodilo na putu za ludilo”, nastavljajući kako se njegovi junaci iz pjesama “materijalizuju” toliko da mu lupaju na prozor u 3 sata ujutro.

Štogod Đole spomene, sjeti se još nečega, pa lagano skrene samo da pojasni taj dio, pa se opet vrati, ako se ne izgubi. Taj potez mi je dobro poznat na bini, kada si toliko opušten i u svom filmu da ljudima moraš reći sve što ti padne napamet. A sve što pada iz njegovog uma na usta i mikrofon su sami biseri, pa tako i činjenica kako mu je deda s još nekim likom veslao uzvodno uz Dunav pokušavajući doći do mjesta gdje će uhvatiti somove, samo što su putem pojeli sve mamce misleći da su čvarci. To je bio uvod u pjesmu “Bluz mutne vode”.

Neću sad prepričavati sve njegove viceve, jer to nije ni moguće, a nije ni korektno prema njemu i njegovoj sljedećoj publici. No moram reči da je Đole gotovo 3 sata prelistavao taj svoj kalendar, uz tek poneku pjesmu kao “Neki novi klinci” ili “Ratnik Paorskog srca”.

Ja sam se dobro pripremio na to tako da nisam ništa ni jeo ni pio satima prije koncerta, tako da ne moram na toalet, dok drugi nisu bili od te drevne mudrosti pa su ili gadno trpili ili svako malo se razmjenjivali na putu do wecea koji je išao taman isprid bine.

On se naravno više puta uplašio da im je toliko dosadio da su bježali doma, ali mu je laknulo kada bi se vratili. Da li je Đole ponavljao napamet isti tekst od noći ili koncerata ranije, ja ne znam, ali dozu spontanosti sam otkrio u momentima kada je Duilo na klaviru u više navrata krenuo nešto svirati sluteći da je napokon došao trenutak zbog koga je plaćen, ali je morao stati jer mu kolega za mikrofonom nije došao niti do zareza, kamoli do točke ili uskličnika.

Samo bi ga prekinuli spontani izrazi nježnosti njegovih brojnih obožavateljica koje su mu donosile plišane zečeve na binu, toliko da su zatrpali klavir profesora.
Kada se to napokon desilo, da Đole stane pričati odsvirali su “Ringišpil” i večeri se približio kraj. Profesor je uz ovacije napustio binu, a Đole je tu ostao samo da kaže još dvi tri riči.
Publika je prišla bini da ga bolje čuje i pozdravi se s njim, možda ga i zagrli, povuče za rukav za autogram ili zajednički selfi.

Ali ipak ne, odnekud kao policija na punk koncertu na binu se penju 7 uniformiranih momaka koji umjesto oružja imaju instrumente i tek onda kreće prava fešta.
Bez puno pričanja idu u sav glas “Lepa Protina kći”, “Otilia (lakonoga)”, “Mala Vidra”, “Bože Bože”, “Djevojka sa Čardaš nogama” na kojoj im se već ranije pridružio sve do kraja koncerta osebujni lik duge smeđe kose Mika Jovančić (inače nasljednik prije dvi godine preminulog dugogodišnjeg Đolinog pratitelja Ignac Šena), pa “Slabo divanim mađarski”, “Anita”, “Sin Jedinac“, da bih nakon 4 sata na bini završili s “Rani Mraz”.

Đole je kao što i ja to često radim u društvu, prvo se opraštao sat vremena, a onda nestao s bine bez pozdrava. Osiguranje je imalo puno ruke posla da spriječe sve žene da mu se bace u zagrljaj, a najviše šta su uspjeli je slikati se iz blizine s njim i napuniti srce smijehom i ljubavlju do sljedećeg susreta.

Što se mene tiče, reći ću ono što sam davno rekao, da njega nema bili bi toliko duhovno siromašniji da žalim ljude u ostatku svijeta koji nemaju Balaševića. Mi ga imamo i nadamo se još da ćemo ga imati neko vrijeme, bar dok nas ne ostavi u nekim boljim vremenima.

Foto : Martina Japundžić Chudofix

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

---

Đorđe Balašević – Šibenik, Tvrđava sv. Mihovila / 23. Lipnja-2019.

Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.