“Dream of Life” / Foxy Head (Lovestock fest) – Kaštel Lukšić / 14. Lipnja-2019.

Druga večer!

Senka Bulić – “Dream of Life”

Depresivni “noir” u sparno večer!

Drugu večer Lovestock Festivala je otvorila Senka Bulić sa svojom predstavom “Dream of Life”.

Priča je to o mladoj i buntovnoj Patti Smith, koja je u svojoj autobiografiji na pomalo brutalan način opisala svoj život u mladim danima, nakon dolaska u New York iz rodnog New Jerseyja.
O ovoj predstavi je već bilo riječi na ovom portalu, te se ne bih ponavljao, jer sve možete naći ovdje!

Ono što je bitno poentirati jest “životnost” priče i predstave kao cjeline, jer iako je knjiga izdana prije skoro desetljeće, a Senka je s predstavom na pozornici dugi niz godina, cjelina i kompaktnost izvedbe je ostala netaknuta. Očito da će se ovaj “komad” svrstati u razred onih “pogledati/odslušati jednom godišnje”.

Senka je u predstavi na svom nivou i gledajući je drugi put u istoj ulozi očito da ne ide ispod nekih vrijednosnih granica prezentacije i u biti, ta spontanost koju je možda učila na početku života ovog komada, sada prelazi u prirodno stanje stvari. Naracija teče nekim svojim kompaktnim tokom, iako se sastoji od fragmenata koju donosi knjiga kao cjelina. Dakako, namjerno, jer ići na prezentaciju cijele knjige u ovakvom obliku bi odnijelo par sati i ne bi imalo baš previše smisla.
Ovako, Senka poentira na najbitnije i time zaokružuje cjelinu “prečacima koji štede vrijeme”, a esencijalno sadržaj ništa ne gubi.

Drugi je dio predstave posvećen muzičkom nastupu mlade Patti, i dakako, garniran je kompozicijama s debut album “Horses”, da bi sve skupa završilo s “Because the Night”.

Senka je ponovo iznenadila svojom izvedbom, a prateći bend je besprijekorno odradio svoj dio zadatka. Sve u svemu, ma koliko možda obično izgledalo, bila je to iznimna predstava, o iznimnoj osobi iz art miljea u izvedbi iznimnih umjetnika.
Dovoljno da dugi pljesak zasluženo propara sparnu dvoranu Doma Kulture.

Foxy Head

Udarac „drito” u glavu!

Drugi dio večeri su “uzeli” Sarajlije Foxy Head. Moram odmah na početku priznati da sam bio skeptičan, jer “još jedan cover band” mi nije ulijevao optimizam, osim kakvu takvu pratnju krigli pive. Ono malo informacija preko YouTubea nije odavalo neku veliku predstavu, ali, nikad se ne zna, jer kako kaže Forrest Gump: „Life was like a box of chocolates, …. “.

I dogodilo se baš to, da je iz kutije bombona iskočio najslađi i najukusniji. Drugi riječima, da, Foxy Head su i pored nekako nemaštovitog imena, (vjerojatno kombinacija „Foxy Lady“ i „Machine Head“) prvim notama skrenuli poglede na pozornicu. Jest da su cover band i izvode standarde šezdesetih/sedamdesetih, poglavito iz blues/rock/heavy miljea, ali gospodo draga, način na koji ih izvode se jednostavno treba čuti.
Kao prvo, s dvije gitare moćno šetaju rifovima kompozicija, veoma rijeko ulazeći u rutinirane ritam/solo pasaže, iako čak original to zahtjeva. Ovim želim reći, Foxy Head izvodi kompozicije na svoj način. Poprilično u nekoj vrsti copy/paste maniri, ali svakoj dodajući jedan “gram svog olova“, koji katkad manje, katkad više čak mijenja boju originala i to u korist teških nota.

Prekrasne izvedbe teškaša prošlog stoljeća, po nekoj memoriji, ipak predvode dvije kompozicije (vjerojatno ih je bilo više, ali teško ih je upamtili nakon dva sata prašenja!). Prva koja je oborila jest “Fire and Water”, grupe Free, koja je, hm, ajmo malo u herezu, koja je zvučala boje nego original. Druga, nevjerojatna obrada “Purple Haze” od Hendrixa, koja je dobila sasvim novu težinu, a da pri tom nije izgubila ni grama originala.

O ovom bi se koncertu moglo još poprilično toga dobroga napisati, jer bio je to jedno od najvećih iznenađenja ove vrste u posljednje vrijeme i dokaz da se ipak može obraditi staro i da to zvuči suludo dobro, moderno i moćno.

Nažalost, u nekom obrnutom proporcionalnom omjeru onog što je dolazilo s pozornice, stajao je broj posjetitelja pred pozornicom, da bi pred kraj koncerta ostala šačica, što nije spriječilo bend da isporuči tonu pozitivne energije.

Sve u svemu, Foxy Head je bend koje se ide ponovo slušati i gledati, jer majstori svojih instrumenata ni u jednom trenutku ne izlijeću s ego tripovima, ali isto tako slijepo ne slijede originale ma koliko bili striktno omeđeni formom.


Druga je večer festivala završila i donijela pregršt prekrasnih trenutaka i sadržaj kojeg se ne može baš tako lako pronaći u okolini. Stoga i jest pomalo čudna skromna posjeta, pogotovo koncertu Foxy Head. Senka Bulić je uspjela sakupiti pristojan broj duša ispred sebe, dok Foxy Heads nisu bili te sreće.

Ili bolje rečeno, svi vi koji niste bili, a ovo čitate, niste bili te sreće!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *