Built To Spill – Zagreb, Močvara / 23. Svibnja-2019.

Open box of chocolate!

Kad je svojevremeno bilo najavljeno da će u Močvari gostovati Built to Spill, vijest se proširila komunom brzinom meteora. Mnogi su se pak u čudu pitali o čemu se radi, jer ipak Built to Spill je alternativni američki bend, koji svoje sljedbenike pronalazi u relativno uskom segmentu zainteresiranih za muziku.

Odgovor je dakako kao i uvijek, jednostavan, dobra muzika uvijek pronalazi put do slušatelja.

Da je tome tako dokazuje i (pre)puna Močvara. Osobni dojam mi je bio pomalo konfuzan, na jednu stranu, jer bio sam, ako ne najstariji, onda među starijima u gledalištu, ali s druge strane, bilo je lijepo vidjeti mladost kako pjeva zajedno s Doug Martschom. Bilo je očito da je broj onih koji su se slučajno zatekli u klubu bio minimalan.

Built to Spill je veoma čudna biljka. Svojim svojstvenim izričajem plijene pažnju od prve note. Nepomični na pozornici toj mjeri da im je scenski „appearance“ doslovno obrnuto proporcionalan količini energije koju isporučuju. Na momente djeluju kao da su zavareni za pozornicu, ali to ne sprječava litre znoja da se slijevaju na njen pod. Prosto je nemoguće dokučiti odakle sva ta energija dolazi, jer nema prvobitnog naboja, pokreta.

Od originalne ekipe ostao je samo Doug Martsch, i to je možda zasmetalo prije koncerta. No, kako je prva nota dotakla gledalište, sve je nestalo i pred nama se ukazao bend koji pored svog skoro kult sljedbeništva posjeduje i ono veliko, auru benda koji može napuniti stadion, dakako kad bi to htio (ovo je ipak parafraza, ne shvatiti doslovno).

I prije nego krenem na sam koncert samo mala napomena o glasu Doug Martschoma. Iako nema ni blizu neke kvalitete koja bi se mogla opisati kao „operna“, nema ni snagu kojom barataju vrhunski vokali u rocku, Doug Martschomov vokal plijeni svojom dušom.

Po tko zna koji put nam je pred ušima podastrt dokaz da se vokal ne artikulira onako kako se misli da bi netko želio čuti, već da izlazi iz pete, prolazi preko srca, koje mu udahnjuje dušu, mimoilazi mozak kao nepotrebnu stanicu i izlazi na grlo onako kako je primalno generiran, „na matter what“. Najiskrenije, najistinitije i najuvjerljivije i samim tim otpadaju bilo kakve kategorizacije ili usporedbe tipa, bolji, gori, … . Ne, ovo je Doug Martschom i točka.

E sad, instrumentalni dio.
Slušajući albume, Built to Spill pružaju veliko zadovoljstvo, kvalitetom, maštovitošću pa i samom produkcijom. Moram poentirati da mi je osobno posljednji album, „Untethered Moon“, izdan 2015. godine, njihov najdraži.

No, za ovu turneju su se odlučili izvoditi cjelokupan album „Keep It Like a Secret“, dakako, u povodu 20 godina od njegovog izlaska, ali i probijanja u gornje razrede alternativne scene s njime. (turneja se i zove “Keep It Like A Secret Tour”)

Tek je na bis uslijedila niska bisera s ostalih izdanja, uz neizostavnu obradu „Harborcoat“, grupe R.E.M.

U živo je sve skupa daleko drugačije. Na studijsku perfekciju i produkciju se nakalemila energija, ali i doza spontanosti (ma koliko bila rutinirana stalnim izvedbama u živo), koja baca publiku u trans. Ne jednom se na koncertu dogodilo da je za instrumentalnih dionica zavladala euforija u gledalištu. Moćni trenuci, bezbrojni prelazi, katkad nelogični u elementima, ali strahovito efektni u kompletu, siju osmjehe na usnama i tjeraju suze na očima.

Mnogo je puta ta kombinacija prelaza bila odigrana uz „delay“ igru gitara, u kojoj je jedna već prešla na drugu stranu tempa, a druga još uvijek stoji u prvobitnom. Ovako napisano djeluje kakofonično, ali u stvarnosti, da „glava zaboli“.
I još nešto, ritam sekcija. Lê Almeidaza bubnjevima, standardni pristup, breakovi na n-tu i to je sve nekako u granicama žanra pa i očekivanog. No, basista, João Casaes, hm, rijeko je pratio bubnjara, već se bas dionicama „uštekavao“ Dougovoj gitari, gradeći paralelne dionice solo izvedbi gitare. Iako fizički potpuno povučen, skoro na sam stražnji rub pozornice, João Casaes je bio i te kako vidljiv svojom svirkom.
Krediti idu isto tako i mladom, drugom gitaristi, João Luizu, koji je isto tako neprimjetno pratio Douga, ali i svojim slideom obogatio ionako bogatu zvučnu sliku benda.

I kad o njoj govorimo, najimpresivniji dio koncerta je bilo to građenje atmosfere. U svega nekoliko nota i par akorda bend je gradio grandioznu atmosferu na tragu najboljih radova Pink Floyda, dopuštajući psihodeliji da zauzme svoje, ali ipak ne dominanto mjesto.

No, ta toksična mješavina psihodelije, alternative, decentno doziranog eksperimenta i ubojite i maštovite ritam sekcije daje nešto što smo očekivali, ali ne u ovakvom obimu. Daje jedan od najboljih koncerata, ne samo ove sezone, već vjerojatno i jedan od najboljih koncerata u životu sretnika koji su imali tu sreću se naći u Močvari tu večer.

Built to Spill je i u ovoj postavi veliki bend. To što nije razvikan i medijski eksponiran ne znači apsolutno ništa, u biti znači. U svjetlu današnjih tabloidno žutih medija, biti ne eksponiran u njima očito znači biti vrijedan i umjetnički velik.

Built to Spill ispunjava sve kriterije te logike.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *