Kada sam prvi put pročitao naslov događaja Electric Octopus (UK) u Kocki mislio sam da je neki DJ kojem fale 2 prsta, pa sa preostalih 8 vrti botune, a svoj hendikep je iskoristio kao promociju i nazvao se hobotnicom.
Ništa od toga, jer u opisu događaja bilo mi je dovoljno pročitati dvi riječi da se nacrtam tamo na vrime, a one su bile “psihodelični rock”.
50 godina od vrhunca tog pravca rijetko se doživljava mogućnost čuti nekog predstavnika tog đira, da je to pomalo i zaboravljeno, da ne kažem podcijenjeno i prevaziđeno. Na pragu šestog miseca, u sredini tjedna u zatvorenom prostoru, bez prave reklame, moram priznati da uvjeti za pravu posjećenost i uspješan koncert i nisu bili idealni, no vidjevši da su u nedilju nastupali na Beer festu u Zagrebu, a već su danas u Sloveniji, sutra u Italiji, svatio sam da je ovo jedini dan kada ih se može vidjeti.
A moram reći i definitivno jedino misto nakon što su pred litnju sezonu privremeno zatvorili i Circus i Judino Drvo i Quasimodo, a od Zente ionako ništa.
Za zagrijavanje su poslužile domaće snage koje samo za ovu prigodu su se prvi put okupili pod imenom Fluxus, (ako se ne varam). Znam da ime počinje sa prehladom, a u sredini je X. Mile iz Morta na bubnjevima, Josip Vlahović iz Pleske na basu i naš najveći i naravno neshvaćeni umjetnik na gitari Marko Perčić Sula iz Riffovskog.
Njegov agresivno filozofski zvuk gitare sam prepoznao još dok sam bio gore na platou Doma Omladine koliko li je energičan i prodoran. On se sigurno ne zamara da li publika priča dok sviraju, jer to su takvi decibeli da ne čuješ svoje misli.
A šta ćeš ih i slušat, ko da imaju šta pametno reć, najbolje se pustit momentu i guštat. Prašili su njih troje dobro i žestoko, sve ono što im je bilo na duši, a dosad su se bojali to izraziti u vlastitim bendovima. Pripremio sam već bio rečenicu za njih tipa: “Bili su savršeni uvod za ono šta dolazi nakon njih”, ali se osobno nadao nečem ipak tišem i laganijem. U svakom slučaju za prvi im nastup bili su puni energije i samopouzdanja kao da sviraju skupa već danima.
Electric Octopus po običaju ne bih unaprijed ni čekirao da Kocka nije objavila link u događaj, a meni trebao soundtrack za kišno popodne na poslu. Link je vodio na njihov album sa samo par pjesama, zaista skromno, ako se pak zanemari činjenica da traje 3 i po sata.
U prvom komentaru ispod piše: “Ovo traje duže od moje posljednje ljubavne veze”.
Onda sam već nekako znao šta me čeka i veselio se početku. Na binu su izašla 3 čupava lika, pa sam napokon se razveselio vidjeti ljude koji svojim imiđem predstavljaju i svoju glazbu. Ove zime sam se nagledao bendova koji rijetko imaju i jednog dugokosca na bini, a trojicu dosad mislim da nitko nije imao.
Naši rokeri izgledaju kao da su sad došli s državnog posla, ureda ili vojske, ali ne ulazeću u dodatne filozofije, skratit ću sa zaključkom da je to vrlo vjerojatno i istina, kod nas muzičari ne žive od glazbe kao negdi drugdi.
Gitarista kako i dolikuje je posebno upečatljiv s dugačkim tamno smeđim dreadlocksima obučen u tepih (ćilim mi bolje zvuči) od svoje prabake. Nisu se predstavljali, samo su polagano počeli pred 50-ak znatiželjnika, pa ono što je izgledalo ko zagrijavanje je u biti bio koncert.
Nakon prve numere, kojih pola sata kasnije kada je gitarista prišao usamljenom i zanemarenom mikrofonu iznenadio se vidjeti da se publika uduplala što mu je izvuklo iskreni osmjeh na lice, ali osim predstavljanja nije zaboravio pohvaliti domaće snage koje su svirale prije njih (“they were awesome”) i naklonivši se i njima i publici što su tu.
Upečatljivi pojavom, ali ipak naizgled skromni i samozatajni trojac polako ali sigurno svojim sviranjem uvlači ljude u svoj svijet i ostavlja ih bez riječi. Iako na prvu to zvuči kao jedan neprekidni, dugački jam session daleko je to od puke improvizacije i sviranja samo za svoj gušt.
Jedan pravac kao Acid Jazz se temelji upravo na dugačkim instrumentalima i solažama iza kojih stoje vrhunski, profesionalni glazbenici, no iskreno govoreći, to meni zvuči da svak svira svoje, pa mi dođe da upucam ili sebe ili bend (tj.radio) koliko je tu nebuloze i nesklada, no dobro, ja i Acid jazz ko politika i poštenje, ne idu zajedno. Swing jazz je već nešto sasvim drugo.
Zvuk koji ovaj bend proizvodi mene posebno imponira, jer sam taj zvuk gitare je bluzerski, i svaki ton i skoro svaki rif me suštinski podsjeća i vodi prema onom istinskom bluzu i rocku, ali uz dosta promjena ritmova, igre s efektima bend putuje od klasičnog rocka do funkija i onda ambijentalne glazbe koja koketira sa zvukovima Indije ili Tibeta.
Samo su falili mirisni štapići pa da svi padnu u kolektivni trans, iako ni miris marihuane ne bi bio na odmet.
Tek uz pomoć par deci crnog vina sam se dao u doživljavanje ovog benda, ali dovoljno je bilo zatvoriti oči i pustiti se, bez uplitanja misli. Kolega drug fotograf Boris, autor ovih slika tu, nije htio ići doma jer je čekao da se ćelavi crni grmalj koji je stajao pored bine, a izgleda kao John Coffey iz “Green Mile” filma (samo naravno manji), pridruži na bini i zapiva. Navodno je čua da na tonskoj probi je pjevao, ali to mi je zvučalo nevjerojatno, a naravno nije se ni desilo. Ali ipak mi je dalo za misliti, kada bi bend imao neku curicu na mikrofinu samo da šapuće, priča ili uzdiše to bi dalo potpunu novu dimenziju, gurnilo bi ih pred šire mase kao što su to postigli My Baby ili novi super bend Khruangbin (obavezno čekirat), jer kada je netko na mikrofonu imate osjećaj da vam se obraća, bez obzira šta ga u većini slučajeva ništa ne razumite, dok kad je samo instrumental dojam je da sviraju za sebe, bez ikakve poruke i namjere.
No, to reći ovom bendu je ko reći Damiru Avdiću da mu fale bubnjevi. Oni su doveli svoj jam session do savršenstva, jer postići da sviraju u komadu 2 sata, a da se nimalo ne ponavljaju je ogroman uspjeh.
Ja znam kada ja moram u istoj pismi svirati drugi ili treći solo, već ne znam što bi novo svirao, a da je u istom ritmu, dok ovaj bend se zna u dušu, ne iskaču iz ritma, no isto tako ni ne robuju njemu, pa svakih 10 minuta bubnjar naglo ubrza ili uspori, dok ipak trude se da nitko posebno se ne ističe.
Publika, što se već dalo zaključiti nije imala puno prigode za pljesak i zvižduk, a ja sam u strahu da riječima neću moći opisati doživljaj počeo snimati sami kraj zadnje pisme da ga mogu objaviti. Uglavnom, video ima 12 minuta, ali snimanje me nije omelo da se opustim i plešem na meditativni doživljaj koji se na ovakvoj razini dešava u Splitu, a i šire vjerojatno jednom u par godina.
Šta danas uopće normalnog čovika može dovesti u uzvišeno stanje uma makar na trenutak, bez da se okrene opijatima, osim orgazma? Jedino orgazmička glazba.
Dva sata su prošla kao pola sata, i to nisu moje riječi, publika je tražila još, pa su i dobili kvarat jedne pisme, oko 10-ak minuta i naklon sa stisnutim dlanovima, da mogu kući otići sretni i blagoslovljeni.
Bend teško može živjeti od prodaje karata, pa se potrudio oko “mercha” tj.prodaja rekvizita za nove fanove, a jedan od njih sam i ja. Šarena hipi, psihodelična majica se morala uzeti, a između izbora da uzmem CD sa sat, dva muzike ili USB sa 4 i po gige, 10-ak albuma i virovatno 20 sati muzike, odluka nije bila teška
Sad imam šta slušat u autu cilo lito, ali i za sex će dobro doći, no tu ako izguram bez pomagala jednu pismu od početka do kraja mogu biti sretan.
Electric Octopus je mokri san svakog gitariste i uopće muzičara koji se osjeća zarobljen u nametnutu formu: riff, strofa, refren, solaža, strofa, refren, kraj. Jer pronaći prave ljude koji te razume, svirati, snimati i putovati u kombiju bespućima Europe nudeći svoj talenat, srce i dušu na pladnju nije lako, ali baš zato je vridno pažnje i divljenja, pa se ovakvi i tuđi i domaći bedovi moraju podržati.
Hvala Kocki što su ih doveli i što glazbenu i umjetničku scenu neumorno održavaju na životu s kreativnim programom, u većini slučajeva volonterskim.
Uvjeren sam da ćemo ovaj bend opet čuti na nekom festivalu kao Regius, Super Uho, In Music ili Exit.
Foto: Boris Vincenzo Dalmatino
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
