Zašto idem na koncerte?!

„Concert was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get”

Odlazak na svaki koncert predstavlja višedimenzionalan i višeslojan događaj. Bez obzira na vrst muzike i „veličinu“ izvođača, koncert u pravilu predstavlja središnji događaj dana. U mnogim slučajevima to i ostane, ali katkad taj dnevni događaj preraste u nešto daleko veće, u doživljaj koji se pamti.
U tom kontekstu ne postoje veliki i mali koncerti, već samo dobri, oni manje dobri i dakako, oni loši na koje se ne isplati trošiti riječi i vrijeme.

Stoga, koncerte taksativno možemo podijeliti u kategorije, ne da bi ih klasificirali, već bar približno determinirali, odnosno pronašli razlog njihovog postojanja.

Bez obzira na veličinu izvođača, loš koncert ostavlja bljutavi okus u ustima, čak možda ne u trenutku u kojem se doživljava, već nakon njega, pa i narednih dana. Najfriškiji slučaj tog bljutavog okusa kojeg je koncert dugoročno ostavio jest gostovanje Jethro Tulla u Zagrebu, kad je bend na sceni prikazao svu raskoš eksploatacije kljuseta koje je već skoro crklo. Cijedeći posljednje kapi iz kolaborirajuće rage, Anderson sebi u biti kopa jamu u koju će ga mnogi sljedbenici smjestiti. Imati iza sebe ono što on ima i na ovakav način to rasprodavati, osobno ne bih osuđivao, jer ne znam što stoji iza toga, ali da izgleda žalosno, to sigurno.

Sljedeća kategorija koncerata su oni koji su svojim postojanjem jedva opravdali posjet, ali, istovremeno, pružili zadovoljstvo spoznaje, „bio sam na tom koncertu“ . Dakako radi se uglavnom o isluženim veličinama ili njihovim inkarnacijama, koje nastoje održati duh mladosti na sceni. Katkad to sve skupa izgleda pristojno, većinom žalosno, ali, i to je dio današnjeg folklora u show businessu.

Koncerti koji svojim postojanjem ipak opravdaju dolazak su daleko češći i na zadovoljstvo pisca ovih redaka, njih se poprilično naredalo posljednjih godina. Decentna pristojnost i aktualnost izvođača ipak daje za pravo umjetnicima da ih održavaju. To su uglavnom koncerti (opet) starih veličina koje dostojno stare i znaju gdje su im granice. Ni ne pokušavaju se prikazati onim što više nisu.

I kao posljednja ona koja zbog koje postoji ovaj tekst.
To su koncerti koji oduševljavaju svojim angažmanom, svirkom, produkcijom i nadasve trenucima kojima obiluju. Pri tom se i iz ove kategorije jednostavnom logikom izdvajaju oni koji svojim postojanjem obilježavaju (muzički) život i kategorično potvrđuju onu „what is it’s all about“.

Ta je (pod)-kategorija poprilično rastezljiva i na njenom vrhu se nalaze par koncerata / momenata na koje se ovom prilikom moram osvrnuti, kako radi umjetnika kojima se moraju dati krediti, tako i radi baš tih nezaboravnih trenutka koji ostaju za cijeli život.

Neću ići kronološki, jer ovo nije nabrajalica, već ću u biti „ekstraktirati“ najjače impresije iz grupe osvrta koje možete naći na MLP-U portalu.

Jedno od najvećih iznenađenja su priredili Francuzi, bend Perfect Idiots, u malom, ali intimnom Chilltonu. Bio je to koncert za konobare i nas par, ali koncert koji će se pamtiti cijeli život.

Ovčice klub je bio poprište jednog veličanstvenog trenutka, kad je Yogi Lonich za izvedbe Hendrixove „Little Wing“ , odnosno njenog instrumentala dotakao nebeske visine.

Nedugo nakon njega, za vrijeme tribute koncerta Azri, gostujući gitarista Darko Tomić je tko zna otkuda izvukao par nota koje su odletjele u stratosferu. Trenutak, da, ali koji!

Sunday Stories su priredili nezaboravan koncert isto u Ovčicama, bio je to koncert koji je ovjekovječen u jednom od najčitanijih osvrta na MLP-U portalu.

Nakon njega je uskoro uslijedio koncert Rambo Amadeusa, kad je Kocka izgubila konture i pretvorila se u amorfnu lavinu oduševljenja i energije.

Potpuno iznenada je došlo finale koncerta Brit Floyd u Rijeci, kad je dvije trećine koncerta proteklo u anemičnom i skoro dosadnom nabrajanju kompozicija, da bi dvadesetak minuta prije kraja produkcija uzletjela nebu pod oblake, dosegla neslućene visine i pružila nam ugođaj stvarnog koncerta Pink Floyda.

Ne bez posljedica za dugotrajnu memoriju su bila oba koncerta the Residentsa u Močvari i u Pogon Jedinstvu, kojom prilikom je do savršenstva na površinu došla lucidnost ove avangardne grupe (bivših) anonimusa.

Slijedili su ih Mark Lanegan i The Afghan Whigs.

Picksiebner je u Judinom Drvu priredio prekrasan koncert pred desetak zainteresiranih. To ih nije spriječilo da isporuče predstavu koja će se dugo pamtiti.

M.O.R.T. je pak svoja priča, koja očito čeka da tek bude ispričana. U Quasimoda su priredili koncert o kojem će se dugo pričati, ali s njime i očekivati njihov povratak. Te su večeri bili VELIKI!

Massimo je u Spaladium Areni priredio praznik za oči i uši!

Sljedeća je bila druga večer Blues happeninga u Judinom drvu. Prva je večer bila dobra za zagrijavanje, dok je druga večer donijela nezaboravni nastup Cime i nadasve, tko za od kuda, inspirativan, moćan nastup Harpoon Benda. Iako blues rutineri, te su večeri nadmašili ne samo sva očekivanja, nego i sami sebe u toj mjeri, da sam lideru benda, Lovri, nakon koncerta uputio pitanje:
„Pa jeste li vi svjesni što ste upravo isporučili?“
Vjerojatno nisu, ali zato smo svi ispred pozornice i te kako osjetili.

Posljednja, za sada, veličanstveni drugi dio koncerta Laibacha u zadarskom Arsenalu. Ne postoje riječi …

I za kraj ove liste jedinstveni slučaj, bar posljednjih par godina. Algiers su u Močvari održali nezaboravni koncert, prepun energije, komunikacije, pozitivnih vibracija i nadasve nadahnute izvedbe na pozornici.
Večer kasnije u Azimutu, totalni potop!

Kao summa summarum svega iznesenog, jasno je da se „nebesko“, „magično“, „moćno“, …, i sve vezano, većinom događa na koncertima u klubovima. Da, koncerti pred tisućama su uvijek atraktivni, kako vizualno tako i audio djelom, ali su isto tako u većini slučajeva izrežirani do minucioznosti, poglavito jer u pravilu dio koncerta koji sadrži studijske fragmente ide preko matrica. U tom kontekstu, izvođačima su vezane i ruke i noge, te je stoga iluzorno očekivati izlete ili umjetničke eskapade koje dovode do kreiranja magičnih trenutaka i nebeske inspiracije.

Klubovi su ti koji nose umjetničku stranu i promoviraju bendove koji će možda jednog dana puniti stadione i izvoditi koncerte djelom preko matrica. Dok se to ne dogodi, iskoristite trenutak, jer jednom kad bend otiđe iz grada, pitanje je hoće li se ikad više vratiti i kako?

Dakle, jedini gubitnik u ovoj igri ste vi koji apstinirate!

I da, posjet svakom koncertu je na neki način kockanje, ili da parafraziram Forrest Gumpa:

„Concert was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get”.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *