Mangroove – Split, Circus (Monty Python) / 20. Ožujka-2019.

Pandam ili iznimka!

Pomalo u sjeni “velikog” medijskog događaja u Spaladium Areni, Mangroove je gostovao u Circusa. Za razliku od medijske promocije, ipak ova dva događaja vežu neke sličnosti i dakako, drastične razlike. O razlikama ne bih ovom prilikom, jer je to široka tema.
Jedna od sličnost im je polovična posjećenost. Dok je na promociju događaja u Spaladium Areni potrošeno malo bogatstvo, na koncert Mangroovea baš i nije, te stoga ipak ohrabruje da je klub bio napola pun.
Ono što „bode oči“ jest drugi znak jednakosti između ovih događaja, dobna granica auditorija. I jedan i drugi su privukli mlade osobe, sa sasvim različitim afinitetima, ukusima, pa ako ćemo iskreno, i kulturološkog nivoa.

Pomalo jezivo izgledaju fotografije iz Spaladium Arene na kojima se jasno vidi da je u gledalištu samo mladež. No, nemojmo njih kriviti za degeneraciju ukusa i neformiranje afiniteta, već jednostavno trenutak i ponudu. Očito je da na hrvatskoj sceni ne postoji ponuda koja bi zainteresirala taj segment populacije i on je posegnuo za najlakšim rješenjem.

S druge strane, Mangroove, iako muzički bend, ipak predstavlja sociološki faktor. Kad je netko na njihovom koncertu onda se podrazumijeva minimum muzičke kulture i afiniteta spram takve vrste glazbe. Ona nije na nivou šlagera, a ni napravljena da podilazi masama. Koliko je u tome njena vrijednost, toliko joj je i nedostatak.

Ovaj uvod jest malo neobičan za osvrt na koncert, ali ma koliko se trudili ignorirati nešto oko sebe, stvarnost nas uvijek demantira i ukazuje da situacija nikada nije crno-bijela, kao uostalom ništa u životu.

Da li Mangroove treba biti zadovoljan posjetom? Pa da, jer bolje je pred sobom imati šačicu ljudi koja voli njihovu muziku,  razumije je, a to je na koncertu bilo očito, nego masu pozera koji su tu prisutni radi selfija i (iritantnog) razgovora u cilju ubijanja dosade.
U drugu pak ruku i ne, jer bend njegove reputacije i opusa MORA biti u mogućnosti, s obzirom na veličinu Splita, napuniti prostor malog kluba.
Stoga, neka svatko na temelju gore iznesenog donese svoj zaključak.

Bend je na pozornici izašao u sastavu Željka Veverec, vokal, Toni Starešinić, klavijature, Leo Beslać, klavijature, flauta, bas gitara i Silvio Bočić, bubnjevi.
O Željki i Toniju na stranicama MLP-U portala ima dovoljno napisanog, te se ne bih ponavljao, stoga ću ovaj put „mali“ akcent prebaciti na Lea i Silvia.
Ovaj duo funkcionira u nekoj neformalnoj formaciji ritam sekcije, koja se povremeno rasplinjava i opet kondenzira u ovisnosti o trenutku i dakako instrumentu kojeg Leo svira. Ali to i nije uvjet, jer Silvio je bubnjar koji svojim radom puni i širi ritam i to u većini vremena bez pratnje bas gitare. Iako se bas sekvenca često “puni” klavijaturama, Silvio suvereno drži ritam kompozicije na kojoj počiva Željkin glas. Istovremeno Leo svojom flautom daje neophodnu dozu širine zvučnoj slici koja se time odmiče iz relativno uskih okvira omeđenih klavijaturama i bubnjevima.
Idealan materijal za nadogradnju!

Možda se svi i neće složiti s ovom konstatacijom, ali ovo je uvjet da klavijature mogu odigrati svoj dio bez da se “zamaraju” s pratnjom ili ritmikom. Nakon što sam ih odgledao nekoliko puta i recenzirao njihov posljednji album “Srce”, mislim da je ovo pravac kojim bi i dalje trebali koračati i razviti svoj izričaj čak van okvira koje su sami sebi zadali.
Željka je i na ovom koncertu pokazala da i ona adut za taj pokret ima, jer nisu bili rijetki trenuci kad je svoj glas uporabila kao instrument. Znajući eksperimentalnu pozadinu članova Mangroovea, nekako mi se čini kao najlogičnije.
Eto, mali elaborat o tome “što se babi tilo, to se babi snilo”!

A sad na koncert.

Dakle, u tih sat i pol ako se ne varam, Mangroove je izveo skoro cijeli album “Srce”, ali se i dotakao prijašnjeg opusa, bez iskakanja iz zadanih gabarita. Pored melankoličnog soul vokala Željke Veverec, najmoćniji trenuci večeri su dakako bili instrumentali kroz koje je probijalo sve što ovi ljudi rade i van ove grupe.

Zvuk u klubu je bio decentno jak, u skladu s muzikom (i vjerojatno s mogućnostima prostora), a postojanje samo dvaju klavijatura, bubnjeva i glasa je dalo mix pultu (Jan Ivelić) dovoljno prostora da fino izbalansira instrumente i očisti Željkin glas.
Time je ovaj koncert poprimio obrise lijepog i profesionalno odrađenog događaja, u kojem su guštali ne samo ljubitelji muzike ove grupe, već i dobrog zvuka.

I da se vratim ponovo na najvažniji segment, publiku.
Iako je samo do pola ispunila prostor kluba, bilo je očito da je redom upoznata s pjesmama benda, te se svako u svom malom “mikrokozmosu” zabavio uz cupkanje ili njihanje u “ritmu muzike za ples”.
Ne vjerujem da je itko po paljenju svjetala ostao razočaran ili s osjećajem da je prikraćen za cijenu ulaznice (koja je više nego simbolična!).

Možda se može reći da su Mangroove dali rutinski koncert, što u neku ruku i jest istina, ali ono što je daleko bitnije od toga jest, da je ljestvica te rutine postavljena veoma visoko te i kao takav predstavlja događaj u kojem se uživa i zadovoljan krene u noć prema krevetu, ili pak drugom odredištu (ali ne na susjedni događaj iz početka ove priče!!)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *