Južna Karavana – Split, Ovčice / 15. Ožujka-2019.

Rođeni u krivo vrijeme!

Na Ovčicama se desio koncert pod imenom Južna Karavana što je u biti putujući festival dalmatinskih rock bendova iz Splita, Sinja, Šibenika i Zadra.

Ne znam zašto su imali problema da nađu prostor za ovaj događaj, jer je inicijativa, ali i imena glazbenika, su na dobrom nivou. Do sada su uspješno gostovali u Šibeniku i Zadru, pa je došao red da ih domaći bend Go Lilly ugosti u Splitu.

Kako su Ovčice po danu kafić, a po noći music club, prostor ipak nije tipični noćni klub, ja sam se tamo lipo nacrtao u 21 sat računajući da sve mora biti gotovo do 1 ujutro kako i piše u događaju. Naručia sam naravno Tomislav koji ove godine vodnim sa šakom leda ili bar 2 deci vode ko da je vino, jer to pivo ima halucenogena svojstva ako se popije više od dva. Konobar me gledao u nevjerici, ali bolje da to istrpim nego da on mene mora trpit kada krene ludilo.

Neki momci su već svirali, kvragu, opet sam propustio početak.

Ali ne, to je tek tonska proba koja uopće nije davala naznaka da je pri kraju. Ostavia sam Tomislava samog i uputia se motorom do kafića Dreamers na Split 3 da čujem istoimeni bend za istoimenu skupinu ljudi. Nakon pola sata sam se vratio na Ovčice, ali tonska je i dalje trajala pa mi je rečeno da se vratim do 10.15, pa sam opet otišao do Dremersa na još jedno piće (Bog blagoslovio Hondu).
U konačnom povratku klub se lipo popunio mlađarijom i ponekim starijim licem, iako je bilo još ljudi na gornjoj i donjoj terasi te na plaži i u Šumici.

Negdi se skuvao i gulaš tako da nisam propustio besplatno omastiti svoj brk. Dok sam čistio zube čačkalicom iz svog seta za preživljavanje koji uvik nosim sa sobom, prvi su se na binu “popeli” STONETRIBE iz Zadra i odmah počeli junački u stilu starog Slashovog benda Velvet Revolver. Možda to nije bilo samo u stilu, već obrada njihove pisme, ali nisam siguran, a ko je smio pitat.

Trojac je otprašio neke svoje autorske stvari u žestokom grunge i hard rok maniri, a obradili su Nirvaninu „Heart Shapped Box“ i dvi stvari od Rage Against the Machine. Bubnjaru su omiljeni dio seta bili činele po kojima nije prestajao udarati ko država po malim poduzetnicima, a pjevač je sve pjesme pjevao na engleskom. Iako postoje od 2006. i rado se prijavljuju na sve festivale u regiji, ja im bez uvrede mogu obećati nastavak životarenja na sceni ako i dalje budu pjevali na engleskom. Lipo ih je čut, ali ne postoji u hrvatskoj dovoljno moto partija na kojem mogu svirati svi bendovi koji ne cijene vlastiti jezik.  Ocjena 3 od…ma ne dajem ja ocjene, nisam ja kritičar, dobro je bilo.

Sljedeći su bili domaćini Go Lilly koji su po mom sudu nasljednici Daleke Obale, samo sa distorzijom. Ne znam ima li to kakve veze što im bubnjar i basista Daleke dijele isto prezime Hrepić. Ali znam da su se rodili kojih 30 godina ranije sada bi već živjeli dobro od stare slave, jer nje bi sigurno bilo. Volim taj veseli, brzi i energični rok blues na domaćem jeziku. Ako budu dovoljno uporni, s ponešto love da snime album i koji dobar spot, ja im predviđam svjetlo plavu budućnost, jer imaju taj komercijalni štih u sebi bez kojeg nažalost danas se ne može ući na radijske i TV play liste.

Nisam mogao odoliti da ih ne snimim i fokusiram se na gitaristu i pjevača Petra Stolnika, te tu snimku pošaljem drugu Davoru Viduku iz Kojota sa upitom: “Jesi li 100 % siguran da nemaš sina?”
Haha, majketi, isti su, tj. Mladi Petar je isti mladi Viduka prije 25 godina. Možda i odatle da ljubav prema gitari i rokenrolu. U svakom slučaju uzori su im uzoriti i mislim da baš ovakav bend fali na hrvatskoj mainstream sceni.

Prošla je već ponoć i po, meni se spava, radim ujutro, a tek smo na pola. Pomoglo mi je dosta što je ispred mene bila tako dobra stražnjica u svjetlo plavim rebama da sam više gledao u nju nego u bend. Bilo se teško skoncentrirati na glazbu pored nje, dok misli mi vrludaju, pjevao je Pađen, ali uspio sam.

Na binu se ponosno penju  idejni začetnici, osnivači, organizator, mama i tata Južne karavane grupa Teški Osjećaji iz Tisnog.

Kaže moj frend: Moraš volit bend takvog imena. A ja bi ih svrstao u sintezu teških Majki i laganih Šomazgoona, pravi dalmatinski rokenrol bez kojeg Bikijada u Radošiću se ne smije više održati.

Još malo pa će 100 koncerata slaviti, za sada su na 97 što je za bend star tek 6 godina odlična brojka. Sviraju di stignu, imaju neke spotove, valjda će i brzo album, jer gledam na soundcloudu imaju 13 svojih pisama. Željko Marača, već vidim legenda u nastajanju suvereno vlada stejđom dok ga bend odlično prati. Ili on prati njih, da se ne uvride momci.

Isto kao Go Lilly, samo sa puno više utakmica u nogama ovaj bend maršira na našu scenu i ako se međusobno ne posvađaju bit će to dobro. Volia bi imat njihov CD čim prije.

Dok je došao zadnji bend već sam ozbiljno maštao da slijedim utabanim stopama Zlatka Galla i napišem recenziju bez da sam poslušao bend. Doduše lakše je njemu bilo predviditi koncert Gibbonija nego meni onoga što je slijedilo.

Sinjski bend Seviter za sebe kažu “samo jako i bez veze”.

Ali publika ne misli tako, jer na njih preživjela rulja je izvukla zadnje atome snage i podržala ih od početka do kraja. Ona ženska u plavim rebama je otišla u prve redove i zabila posljednju brokvu u moj miran san tu noć. Ali trojac Seviter, hej, kombinacija M.O.R.T.a i Repetitora.
To je ta žestina, direktnost, beskompromisnost koja probije granice. Uopće ne preuveličavam, ko voli ta dva benda, mora volit i ovaj treći. Neću reći da su kopija, već jednostavno da jašu taj val žestokog punk, rock, grunge bluza. A sa pravim pjesmama mogu nastupiti bilo di na Balkanu stazama koje su ispred njih marljivo već utabali Repetitor.

Razlika je doduše i u samim sastojcima benda, M.O.R.T. imaju Johna koju ima potpunu slobodu da na bini radi šta hoće. Dok pjevač Sevitora Borna Maleš se mora zamarat i s gitarom, ili možda bolje reći gitarista Borna Maleš (šta mu li je draže) se mora zamarati i pjevanjem šta nije lako radit istodobno.

Doduše i Repetitor su trojac, ali kada pjevač/gitarista iza sebe ima dvi ženske koje pomiču planine, a to ne rade sisama, to je onda druga stvar. Netko je pred kraj koncerta uhvatio mu mikrofon i dobro otpjevao „Nikotnisku krizu“ od M.O.R.T.a, pa bi ga tribalo pozvat u bend. Zna pivat, ima volje i ima dugu kosu, di ćeš bolje pozivnice?

Usput, ali ne nevažno primijećeno, dvojica u bendu imaju predivnu dugu ricavu kosu koju će nadam se dugo uzgajati dok ih ne napadnu, buhe, žvaka, otvoreni plamen ili majka priroda. Bubnjar se još opire, ali nadam se ne zadugo. Ne znam zašto, ali sve manje i manje rock bendova uzgaja dugu kosu (pjevač Stonetriba je ima), možda zato što je rocku narastao trbuh i otpala kosa, ali na mladima svijet ostaje, ako im uopće budemo imali šta ostavit.

Na satu je kucalo 02.42, doživio sam kraj, nije bilo policije, nije bilo inspekcije, nije bilo krvi, ekipa se super zabavila, bendovi odlično svirali, tonac ih je volio, samo je jedna cura izgubila takuin (nadam se da ga je našla di ga je ostavila), a mene je još čekalo šetat Geppeta i probudit se u 7 za na posa.

Festival Južna Karavana je uspješno završio u Splitu i mišljenja sam da su ovo neka druga vrimena onda bi se održavao u velikoj dvorani Gripe kao nekad Gitarijade, Fiju Briju i ostali spektakli.

Rokenrol je odavno postao underground, ali ne triba nikada odustati raditi ono šta se voli. Ja dajem podršku u svakom trenu, u svakom slučaju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *