Petar Punk – Split, Circus (Monty Python) / 23. Veljače-2019.

Olujna bura od punka!

Circus je opet ugostio pankere, ovog puta samo 12 godina mladi bjelovarski Petar Punk.

Kako se ponekad osjećam prestar za punk, a premlad za bluz imao sam dilemu da li posjetiti Blues weekend na drugom kraju grada, ili punk feštu u mojoj ulici.

Ali sa spoznajom da je veliki gazda Jerko Jakšić bio svojoj tijelom i dušom u Judinom Drvu, odlučio sam da strateški smjestim svoja čula tamo di su više potrebnija. Doduše u Circusa sam već postao inventar, toliko da me i ne pozdravljaju na ulazu kao svakog novog gosta, samo pitaju što ću pit.

Opet, moram priznat nisam toliko upoznat s opusom Petra Punkera, a da budem još iskreniji današnji punk koji ozbiljno surađuje s rapom, hip hopom i ponekad folkom nije nešto što me intrigira. Ali samim time upoznavanje s ovim bendom je dobilo na značaj već na samom početku svirke.

Ali da krenemo od starta.
Klub se dobro popunio, ali ne toliko koliko sam očekivao, po mojoj procjeni negdje oko 80 ljudi i to sve mladih lica i pokojeg starog pankera. Što mi je nekako nije bilo iznenađenje, stari su na bluzu, pod budnim okom djed mraza Jerka, a mladi su na rokiji i pankiji, gdje ih pratim ja.

Prije svirke sam se upoznao i lipo pričao s basistom Antom Cikojom Cile koji gaji imidž Jason Leea iz sitcoma “My name is Earl” o uzaludnosti stvaranja i pjevanja na engleskom jeziku na ovim prostorima. A on je moje prezime prepoznao iz šahovskog svijeta u kojem rado sudjeluje kao amater. U mojoj familiji vole igrati šah, ja samo volim sjediti i razmišljati, bez natjecanja s drugima, samo sa samim sobom.

Uz isprike za jedan zajeb od prije 3 godine (otkaz nastupa s njima) poklonio sam mu majicu Ekskurzije, naravno Petro Panske zelene boje koju je on (jer već ima ludilo majicu Kim Jonga) proslijedio gitaristi Peri Margetiću koji s bradom podsjeća na bluzera Seasick Stevea kojeg sam slušao to jutro nakon što sam pročitao status frendice na fejsu “Ne možeš naučiti starog psa novim trikovima”. Komentirao sam joj linkom istoimene pjesme Seasick Stevea.
Jeste povatali sve? Niste?
Nije važno, ajmo na svirku.

Počeli su nešto prije 22.30 s instrumentalnim uvodom, a onda žestoko krenuli s pjesmama indikativnog imena “Pun mi je kurac” i “Idite doma”. Ako to nije potjeralo publiku, ništa neće, pomislio sam.
Izgledalo je u startu da će sve proteći kao normalan koncert u kojem ljudi oslonjeni na visoki stol cugaju pivu i gledaju bend ispred sebe kao u kazalištu, uz komentiranje još jedne nezapamćene bure koju će sutra zaboraviti kao i onu prošlu.

A onda je lagano krenula ludnica, pjevač Zoran Budimir Buby je u stilu Bon Scotta skinuo majicu i zavladao binom. Rekao bih i u stilu Iggy Popa, ali za to je potrebna bina dugačka bar 50 metara, a ne 5. Na desnom ramenu mu je istetoviran ministar smiješnog hoda iz Monty Phytona čime je zaslužio free upad na sve svirke u Circusa do kraja života.

Moj prvi punk koncert je bilo na Hladnom Pivu tamo neke 1996-te ili 97-me godine u dvorani od Dalme blizu suda i policije, a baš Zoranov nastup, glas, žestina i odlučnost me podsjeća na mladog Milu Kekina, dok nekako boja, da ne kažem i šarm podsjeća na Neleta iz Zabranjenog Pušenja. Koja dobra kombinacija!
Ko zna je li mu ikad iko to rekao, ali meni je bilo toplo oko srca i vruće u ušima ga čuti i vidjeti takvog, kao i njih doživjeti

Slijedili su hitovi kao „Velikani“, „Špalir“, “Ha ha ha, kurva“, „LSD“, „Košmar“, „Boliš me“, „Krv pijem, Krv žderem“, „Komandant“ i meni najdraža “O, O, O volim ljepilo” na glazbu Ramonesa koju su posudili i Psihomodopop za „Volim crtane filmove”. Nisu nažalost svirali biografsku, “Ne volim drogu, ali ona voli mene”.

Ne znam na koju pismu se pokrenula šutka, ali taj vrtlog nije stajao sve do kraja koncerta. Bilo je istovjetno i divno i strašno vidjeti mladu, mršavu djevojku, plahu kao tratinčica kako biva izgurana iz šutke u koju se herojski ili samoubilački isti tren sama vraćala, bez straha da je rulja opet otpuše kao maslačak.

25 numera je prošlo kao tornado, bez puno najave, naštimavanja ili pričanja, osim u par iznimki kada je interakcija s publikom dosegla vrhunac. Završili su s himnom “Petre Panče” bez bisa, jer pravi bendovi odsviraju odmah sve što imaju, ne traže potvrdu vrijednosti žicanjem bisa.

Gazda je onda pustio punk mega mix preko zvučnika i mogli smo svi skupa odmoriti, skupljajući dojmove ili zube nakon šutkaste svirke.

Volim kada dođem na koncert bez velikih očekivanja i onda se samo pustim bez pomoći alkohola bendu u ruke, da sa mnom radi što hoće. A bend sa sjevera je kao i bura počistio sve sa svojim zvukom i najavio sunčana vremena na hrvatskoj punk sceni.

Zar nije lipše i zdravije iskaliti svoj bijes i frustraciju na dobrom punk koncertu nego hvatati igrače po rivi s palicom ili razbijati autobus?

Hoćemo još!!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *