BLUES Weekend – Split, Judino drvo / 23. Veljače-2019.

I drugo, i to jebeno muško!

Novi dan nove pobjede ili nova večer nova iznenađenja.

Druga večer Blues Weekenda u Judinom Drvu, nastupila su tri benda, autorski, Go Lilly, autorski/cover band, Cima & Co, te blues cover band Harpoon Blues Band.
Ovako napisano sve izgleda jasno, ali stvarnost je po tko zna koji put pokazala da tako i ne mora biti. Stoga, u nastavku pročitajte o čemu se točno radilo i zašto će druga večer ostati u pamćenje daleko duže nego što je itko od aktera, ali i publika ikada pretpostavljao.

Go Lilly

Prvi su se na binu popeli Go Lilly.
Prvi susret s ovim mladim bendom sam imao na drugom blues festivalu na Ovčicama. Ostavili su dobar dojam i otvorena vrata za daljnje druženje, prilika se ukazala.

Bend je izrazito napredovao u instrumentalnom segmentu, kako svaki za sebe, i što je najvažnije i kao grupa. Djeluju kompaktno i pored trenutaka “slabosti” na putu su da zaokruže „uigranost“ kao bend. Napredak je očit, bubnjevi su precizni i ritmički veoma dosljedni, bas gitara maštovita i ne robuje uzancama, niti se slijepo drži jednostavne ritmičke podloge, već je nadopunjuje cijelim tijekom kompozicije. Obje su gitare svaka za sebe zasebna priča i još uvijek ima dovoljno mjesta za njihovim profiliranjem.

Tu sad dolazimo do brisanog prostora kojeg tek trebaju ispisati. Nedovoljna prepoznatljivost pjesama ih koči, a pogotovo Antoniov vokal, koji bi kao grupa trebali izostaviti. Vjerujem da bi se njegovom koncentracijom na gitari i njenom „igrom“ s Petrovom, vjerojatno došlo i do onog posljednjeg, ali ultimativnog kad je o nekoj grupi riječ, specifičnom zvuku i naposljetku, prepoznatljivosti.

Da rezimiram, Go Lilly su obećavajući mladi bend, potencijal je tu i od zadnjeg susreta, da, iskorišten je, ali ne dovoljno. U protekle dvije godine napravili su veliki korak, i fali im još par onih presudnih da ih se smjesti u gornji razred uzdanica splitske scene.

Cima & Co

Silaskom Go Lilly s bine počinje neka vrsta “sna”.
Cima & Co su zauzeli binu u proširenom sastavu, te su počeli svoj set u ozračju, očekivanog. I tu je “palo” prvo iznenađenje. Ne da je bend dao očekivano, već kao nikad do tog trenutka nije zvučao toliko moćno i uigrano. Miješajući urbane blues standarde i autorske kompozicije naslonjene na blues, ali okrenute našem podneblju, Cima & Co su isporučili set listu u kojoj nije bilo slabih karika.
Uz povremenu asistenciju Lovre na usnoj harmonici, miksaju nesvakidašnju mješavinu po kojoj je uostalom lider grupe, Ivan Cinotti Cima i prozvan, dalmatinski Ry Cooder.

I sve do ovog trenutka bio bi to jedan “ekstra ordinary” set da nije još jednog fragmenta koji je kao šlag na torti ukrasio do sada najbolji nastup benda. A to su Cimine solaže. Oko njih teško da ima komentara, jer one se slušaju. Bili su to trenuci kad se čovjek uhvati u razmišljanju i zlobnom iščekivanju, ajmo pobogu jedna pogrešna, suvišna nota. Ali zajeb, nema ih, ma koliko dugo trajale te solaže su filovane notama od kojih svaka ima svoje ligično mjesto i značenje, tvoreći niz koji počinje u Ciminim prstima, preko vrata gitare i završava u našim glavama, ostavljajući u njima onaj veliki pozitivni predznak.

Nažalost nije sve bilo u visokom stilu, ispriječili su se tehnički problem s klavijaturama (ili je pak bio propust od strane mix pulta, to nisam siguran, ali to nije ni bitno.)
I pored ovog propusta nastup Cima & Co je bio velik, prepun energije i pozitive.

Harpoon Blues Band

I onda je kao posljednji, na binu izašao Harpoon Blues Band.
Veterani potkovani “do daske”, s bezbroj nastupa iza sebe i par personalnih promjena, trebali su zatvoriti ovu dvodnevnu svetkovinu.

Pis of kejk, rutina!

Bile su to prve misli autora ovih redaka, a vjerujem i velikog djela publike koja ih poznaje. I onda se rodila magija, koja je drugu večer Blues Weekenda pretvorila u veliku. Sve se poklopilo, ali doslovno sve i lavina je grunula.

Gledao sam ih do sada sigurno desetak puta, ali nikada, ali apsolutno nikada Harpoon Blues Band nije zvučao kao u tim trenucima. Vozilo se „u petu“, dvisto na sat, redali su se blues standardi, pa i pokoja “nova” („Bring it on Home“!), iznenađenjima nije bilo kraja.

Bio je to nastup kad je Harpoon Blues Band pokazao svoje lice bez umivanja, iskonski istinito, protkano dubokim razumijevanjem i ljubavi prema bluesu u formi koja im je “izletjela”. Da, pišem „izletjela” jer teško je planirati ovako nešto, a još teže to uvježbati. Ovo se jednostavno događa!

Stari su standardi dobili novu urbanu agresivnu komponentu, a nisu izgubili svoju esencu. I nema najzaslužnijeg za ovo. Svi su na listi i da je u tim trenucima bilo tko od aktera na sceni bio odsutan, sve bi se srušilo. Školski primjer kompaktnosti grupe upregnute u jedinstveni izričaj.

Dakako, onda je normalno da se u ovom ozračju Harpoon Blues Band jednostavno ne može tretirati kao cover band, već kao kreativni reproduktivci koji daju novi život već zaboravljenim arhaičnim blues standardima.

O ovom bi se nastupu moglo pisati danima, jer vjerojatno ni sami muzičari nisu svjesni onoga što su isporučili.
Stoga, neka ostane zapisano!!

Nošeni moćnom muzikom s pozornice i publika je krenula po svoje. Iako prostor nije bio pun, još za vrijeme nastupa Cima & Co publika se počela uključivati aktivno u predstavu s pozornice, da bi se definitivno “uključila” s Harpoon Blues Bandom.
Kraj je došao u svojevrsnoj euforiji, muzičari poneseni odgovorom iz publike, publika ponesena događajima na pozornici.

I to je bilo to, jedna večer koja je trebala biti još jedna ugodna, lijepa, a koja se pretvorila u proživljeni san.

Ne vjerujete, tko vam je kriv, mrdnite guzice s fotelja, ugasite jebene televizore i krenite u noć kroz burni povjetarac u potrazi za onim o čemu će te pričati unucima. Ili da parafraziran kolegu penzića, “pokrenite se pizda vam materina!”

sound & vision

Tijekom ovog osvrta nisam spominjao sound & vision komponentu, i to iz jednostavnog razloga, jer zaslužuje posebne rečenice, a ne samo opis kulise događaja.
Nisam upoznat s intervencijama s tehničke strane, ali to je najmanje bitno. Ono što je bitno jest da je zvuk u klubu doveden na visine koje su nepoznate na našim, ali i daleko širim prostorima. Nevjerojatna čistoća, kristalni odaziv i jačina dozvoljavaju muzičarima, ali i publici da spozna svu snagu muzike i njenu ljepotu. Iako nije bio prejak (mada mi je osobno taj pojam nepoznat!), zvuk je razarao prostor, kao žiletima kidao zrak u proboju do ušiju. I tu se parkirao ostavljajući nas u nedoumici, pa zar je u nas i to moguće?.

No zvuk nije bio sam kao faktor iznenađenja. Tu je bio i light show, koji je iako jednostavan, veoma efektno radio svoj posao. U spoju s umjetnom maglom, pozornica je živjela čudesni život poznat na velikim koncertima gdje se ne štedi na rekvizitima i efektima.

Vidjeti bend okupan u raznobojnom dimu i boje koje se prelijevaju s kraja na kraj pozornice, uz moćan razglas može značiti samo jedno, uz angažman s bine, vrhunsku zabavu.

Prst gore klubu i neka tako ostane!!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *