Kultura nekulture ili nekultura kulture?!

Kad kromanjonac susretne neandertalca na čašicu razgovora, homo sapiens može samo sagnuti glavu i nastaviti svojim putem. Tako nekako bi glasio pojednostavljeni i banalizirani opis stanja u prostorima u kojima se danas odvija živa muzika.

Količina nezainteresiranosti velikog broja prisutnih je obrnuto proporcionalna muzičkom znanju, afinitetu i ukusu sudionika. Kad se radi o nekoj “pozadinskoj buci”, (ne miješati s cover bendovima!), to se je još i u neku ruku može razumjeti, ljudi su došli na čašicu razgovora, bend ili pojedinac se slučajno našao tu ispred njih, svako gleda svoj posao i „show“ ide dalje. Po završetku večeri izvođač pokupi svoju nadnicu i u trenutku zaboravi da je ikada svirao tu gdje je bio, slučajni prolaznici zadovoljni jer su odradili pokoji dosadni razgovor, skratili večer uz dva tri pića .. i  .. everbody happy.

Ali, kad u baru, klubu ili kojem drugom prostoru gostuje autorski izvođač, bilo band ili solo umjetnik, koji se iz „petih žila“ upinje što bolje isporučiti svoju muziku, a u gledalištu se bez prestanka čuje žamor, koji na trenutke toliko nadjača muziku da se ne baš rijetko prekidaju koncerti i moli publika da se malo utiša kako bi s pozornice uopće moglo doći nešto artikulirano. (posljednji, najfriškiji slučaj, Algiers su prekinuli koncert u Azimutu radi iritantnog i ignorantskog brbljanja)

To je onda elementarno nepoštivanje truda i zalaganja izvođača i očiti nedostatak kućnog odgoja, kojeg je protokom vremena sve manje i manje, te se danas tu i tamo razaznaje u tragovima.

Nameće se još jedno osnovno pitanje, kome je to u interesu, platiti upad, pa čak i piće po nešto skupljoj cijeni radi kompenzacije muzike, i cijelu večer bez prestanka brbljati bez ikakvog interesa za ono što dolazi s pozornice?
Zar nije jeftinije negdje na pijaci stati i razgovarati, dok se mačke ganjaju, a psi zapišavaju kamene kantune koje će sljedeća kiša vratiti u prvobitno stanje.

To je nedokučiva tajna za sve bez krkanskog mozga i prevladavajuću, a u mnogim slučajevima i jedinu karakternu crtu, egoizam u svom najsirovijem obliku. Uvijek i svakoj prilici sebe stavljaju na prvo i jedino mjesto, bezobzirno ignorirajući činjenicu da nisu sami u prostoru.

Na većim pak koncertima, gdje glasnoća zvučnika onemogućava iritantne razgovore, javljaju se sindromi pozerskog „dođi, vidi i budi viđen“,  ili konkretno, jedan dio, a katkad i veliki dio auditorija je tu samo radi pozerstva i onoga „bio/la sam na koncertu … „. Kontakta s izvođačem i muzikom koja dolazi s pozornice teško da ima. Ali ima nečeg drugog, bjesomučno snimanje za Facebook ili Instagram, bezobzirno šetanje, zauzimanije, hajmo reći, važne i dobre poze za snimanje, za snimku koju nikada više neće pogledati ili fotografiju koju osim „dizanja“ na Instagram ili Facebook nikad neće vidjeti. Dakako, svi oko tih i takvih osoba, teško da mogu neometano pratiti koncert.

I sad dolazimo na onu posljednju, nažalost i presudnu konstataciju. Mnogo ljudi ipak dođu u klub ili slično mjesto da bi, gle čuda, poslušali muziku i vidjeli izvođače. Malo teško za povjerovati, ali ipak je tako, postoji endemska vrsta dvonožnih uspravnih homo sapiensa koji slušaju muziku, čak i u pubu ili u klubu.

Šteta što je Zoološki vrt na Merjanu uklonjen, jer bi ih se komotno moglo smjestiti tamo, da ih krkani nedjeljom nakon mise, mogu s familijama obilaziti i upirati prstom u njih govoreći djeci, eto, ako budete išli u školu, čitali, slušali i obrazovali se, prilazili životu s humane strane, eto ovakvi će te biti i ovdje će te provesti svoj mizeran život.

Ta je endemska vrsta nažalost u nedostatku zoološkog vrta svedena na bivstvovanje unutar klubova i pubova, pokušavajući između nesuvislih rečenica bučnog razgovora uhvatiti po koju notu koja dolazi s pozornice.

Znam, vrijeme prolazi, nosi nove običaje i navike. Slušanje muzike očito nije jedna od tih. Ne vjerujete, otiđite na bilo koji koncert gdje decibeli dopuštaju ikakav razgovor, pa se uvjerite. Ili će te nakon pola sata izletjeti vani iznervirani ili će te dočekati kraj koncerta, ali bez predodžbe o tome što se događalo i kako je uopće bilo.

U trenutku pak kad vam ta „buka“ postane dio koncertnog ugođaja koji vam neće smetati, na konju ste, i na najboljem putu da se uklopite u prevladavajuću većinu koji su u stanju i najintimniji koncert pretvoriti u krkanski dernek.