Algiers – Šibenik, Azimut / 13. Veljače – 2019.

U sklopu mini turneje Algiers su održali drugi koncert u šibenskom Azimutu. Koncert u Zagrebu je protekao u veličanstvenoj atmosferi i nabrijanoj svirci, dojmovi s tog koncerta će se slijegati još danima i vjerojatno će ostati u memoriji kao „jedan od“.
Šibenski nastup je trebao biti logični nastavak zagrebačkog koncerta, ali nažalost to se nije dogodilo.

Nastup Algiersa je priređen u Azimutu u povodu otvorenja obnovljenog kluba koji je svoj status stekao mnogobrojnim koncertima i time se ubilježio na muzičku kartu, ne samo dalmatinske, već i hrvatske scene.

Odmah na ulazu je očito da je vlasnik kluba uložio veliki napor kako bi eliminirao nedostatke starog kluba, poglavito u prostoru u kojem je bina. Skale su maknute, te je prostor dobio na kompaktnosti i iznad svega, ovaj put ga se stvarno može nazvati klubom bez ikakvog ostatka ili rezerve. Hvale vrijedan potez, jer dugoročno, svi će profitirati, od izvođača koji će biti dobro viđeni sa svih mjesta u dvorani, do auditorija koji će bez ometanja fizičkih prepreka moći pratiti koncerte, i naposljetku sam organizator, jer je micanjem skala dobio prostor za više ljudi.

Ostatak kluba, iako ne u potpunosti završen s obnovom, je dobio novu patinu i lijepo će sve skupa izgledati kad se bude sve finaliziralo i uhodalo. Ukratko, iako je Azimut i do danas bio klub vrijedan respekta i priznanja s obzirom na ulogu u sceni u Šibeniku, ovim će sigurno iskočiti iz lokalnih okvira.
Prst gore!

Nažalost s tim prstom gore završava sve lijepo što se dogodilo te večeri.

Azimut 13.Veljače-2019.

Kao predgrupa je nastupila šibenska grupa Magul, koji su pred malobrojnom i nezainteresiranom publikom izveli dio svog opusa, već poznat svima koji posjećuju lokalnu scenu. Pored lošeg odaziva grupa je kako-tako uspjela pridobiti pažnju prisutnih i u neku ruku pružila događaju šansu da krene u pozitivnom smjeru.

Algiers su došli na pozornicu nakon “poziva” iz zvučnika i koncert je krenuo. Od prve je bilo pomalo neugodno, jer je prostor pred pozornicom zjapio prazan, dok je pozadina dvorane bila puna. Na poziv s bine nekako se napunio, no i pored toga, nikako da dođe do interakcije bine i auditorija.
Jest da je publika odgovarala na inicijativu s pozornice, ali jednostavno u zraku je kao mač visjela „prijetnja“ koja dijeli dobar koncert od lošeg. I nije trebalo puno čekati, jer uskoro je u dvorani tijekom tihih sekvenci u pjesmama počinjao iritantni žamor, koji je trajao i trajao, da bi kulminirao tijekom izvođenja „Hymn for an Average Man“. I prije početka pjesme vidjelo se da je Fisher iznerviran radi žamora, da bi nakon nekoliko otpjevanih strofa jednostavno prekinuo koncert i poručio publici neka se do mile volje ispriča, pa će onda nastaviti.
Bilo je to par minuta neugodne pauze u kojima nitko nije uživao.

Koncert se uskoro nastavio, ali ne i „Hymn for an Average Man“, koja je trebala biti jedan od vrhunaca večeri. Tenzije se u nastavku nisu snižavale, te je i sam bend želio što prije privesti kraju koncert koji se umjesto u veliku proslavu pretvorio u mučenje, na obje strane.

Sterilnost koncerta je bila garnirana sastojcima s obje strane pozornice. Muzičari su i pored profesionalnog nivoa neinventivno krenuli, odrađujući ga kao još jednu gažu i to se lijepo vidjelo. Pogotovo u svjetlu (iritantne) neformalne komunikacije između članova benda za izvođenja kompozicija tijekom kojih se vidjelo da „otaljavaju“ obavezu.

Aljkavom pristupu koncertu je pridonijela i loša produkcija Fisherovg vokala, koji je u gornjim registrima bio potpuno nerazgovijetan, te sitni tehnički problemi.

Doduše, skoro svi pokušaji njihovog angažmana su završavali u vjetar, tako da je teško ipak uprijeti prstom u bend i proglasiti ga za isključivog krivca za fijasko u koji se koncert pretvorio.

Možda je Fisher mogao profesionalno ignorirati iritantni žamor u dvorani i odraditi koncert do kraja, bez ikakvih prekida, uz kurtoazno, “laku noć, bilo nam je drago, bla bla”, ali to ionako ne bi utjecalo na ukupan dojam koji se stekao o koncertu.
Nakon prospavane noći veličina fijaska je narasla do razine katastrofe. Ne zaboravimo, Algiers su svjetski bend, bend koji je proglašen od mnogih eminentnih kritičara, ali i magazina za jedan od najvećih alternativnih bendova današnjice, kojima se smeši svjetla budućnost i u progresivnom mainstreamu, te vjerojatno nisu navikli na toliku količinu ignorancije iz gledališta.
Rezultat, Fisher je “pukao”.

Na drugu pak stranu, sam auditorij je pridonio katastrofi, ali vjerujem ne svojom krivicom. Bilo je to otvorenje obnovljenog omiljenog kluba, mnogi su došli vidjeti kako izgleda, došli su na čašicu razgovora, ugodno se družiti. Koncert je bio tu kao ikebana koja je trebala poslužiti kao kruna otvorenja, ali nije. Nije poglavito jer Algiers su band koji zahtjeva angažman auditorija, zahtjeva u najmanju ruku da se voli vrsta muzike koju sviraju, ali isto tako, pruža neizmjerno zadovoljstvo onima koji poznaju njihov opus.
Posljednja rečenica sve objašnjava, jer veliki dio okupljenih teško da je došao radi muzike uopće, a oni koji su tu bili radi nota, slabo su i nikako poznavali opus benda.

Kad se na jedan minus nakalemi još par minusa dobije se to što smo dobili. Veliki bend u blijedom, neinventivnom i razočaravajuće lošem izdanju, dio publike koji je očekivao daleko više od svjetske alternative senzacije i naposljetku, neminovna usporedba sa zagrebačkim koncertom.
Nažalost, ni u jednom, ali apsolutno ni u jednom segmentu od kojih se sastoji jedan koncert ne postoji mogućnost ikakve usporedbe. Bila su to dva sasvim različita koncerta, dvije različite grupe ispred dva sasvim različita auditorija.

Zagrebački koncert se upisao u povijest i memoriju svih prisutnih, bio je to koncert koji će se prepričavati unucima, ovaj šibenski se isto tako upisao u povijest, ali na sasvim suprotnoj strani.