Algiers – Zagreb, Močvara / 12. Veljače – 2019.

„The overside of power“!!

Kako riječima opisati događaj koji izazove toliko emocija da u prosječnom vokabularu nema riječi da bi ga se adekvatno opisalo?
Ova bi rečenica mogla biti početak i kraj osvrta na koncert grupe Algiers u Močvari u Zagrebu.  No, za one koji nisu bili, ipak, pokušaj, pa koliko uspijem, …..

Na stranu što su Algiers najavljivani kao jedan od najvećih alternativnih bendova današnjice, čije koketiranje s eksperimentom, ali i nebrojenim utjecajima rezultira artikuliranim originalnim izričajem, u kojem ono „artikulirani“ predstavlja samo formu, ali na sreću, ne i sadržaj unutar nje.

Prvo i osnovo je to što Algiers svaku od kompozicija isporučuje u poznatom i „copyright“ pakovanju, što drugim riječima znači, poistovjećeni su s izričajem kojeg njeguju.
Drugo, materijal kojeg su izdali na dva albuma u živo djeluje još moćnije, izvedbe su impresivne do bola. To je već ogroman kapital kojeg se kao i svaka velika grupa ne drže kao “pijan plota“. Štoviše, lutanja različitim poljima modernog izraza ih odnose na polja koja su se nekada davno orala dubokim plugovima psihodelije i avangarde.
Za divno čudo, imajući mjere u isporučivanju istog, doveli do toga da ti „sastojci“ postanu dio sasvim pitkog i masama prihvatljivog izričaja. U ovoj se rečenici krije fascinacija bendom, jer krediti im ne idu samo na ono što jesu u ovom trenutku, a veliki su u svim osim onim „Billboardovskim“ gabaritima, već na ono što će tek postati.
Da, i ovom prilikom ću naglasiti, slušati/gledati Algiers znači odškrinuti vrata budućnosti i pokušati je vidjeti pred sobom, daleko prije nego postane danas.

Močvara 12. Veljače-2019.

Močvara je bila prepuna i prije početka koncerta, te bi organizator ipak za njihov sljedeći nastup mogao razmisliti o većem prostoru, pogotovo u svjetlu činjenice da vrijeme radi za Algiers.

Sam početak koncerta je u neku ruku obilježio cijeli koncert. Name, publika je pozvana pred pozornicu „tribalnim noise“ zvučnim zidom (op. T.P.). I dok se većina nestrpljivo meškoljila u očekivanju dolaska članova na pozornicu, Močvara se protivno zakonu spojenih posuda, od šanka prelila na prostor ispred pozornice. Nakon dobrih pet minuta trajanja poziva, sve je bilo  spremno.

Za što?

Za totalni kaos, tarapanu!

Prve note, prve pjesme, „Death March„, su ionako naelektriziranu atmosferu u gledalištu doveli do kritične mase i bila je dovoljna iskra da je zapali. A s pozornice ne da je došla iskra, došao je vulkan iz kojeg se u gledalište kotrljala užarena lava eklektičkog noise ekspresionizma.

Da, dobro ste pročitali, bend je u tijeku koncerta izveo par novih pjesama koje (na moju žalost) pomalo napuštaju osnovnu gospel crtu, ali istovremeno idu u susret (na moju radost!), psihodeliji i ekspresionističkoj crti u izričaju.

U tom će smjeru vjerojatno ići novi album, ali ipak je bolje sačekati i vidjeti konačan rezultat, jer nije tajna da bendovi na turnejama izvode novi materijal kako bi ocijenili reakcije publike i modificirali ih do neke finalne verzije u kojoj će najbolje sublimirati želje publike, ali i svoja artistička usmjerenja.

S druge strane, iznenađenje ili ne, teško je dokučiti, ali publika odnosno njen profil na koncertu u Močvari je isto tako bio dio folklora. Naime skup viđenijih muzičara naše scene, javnih osoba, kritičarskih pera, preko sijedih glava, do tinejdžera kojima je brijanje još misaona imenica, je vjerno pokazao na status ovog benda i ako ćemo slobodno, i kroz ovaj fragment se može predvidjeti njegov budućnost. Pogotovo kad omladina nahrupi na ovakav koncert, onda je taj bend ima, bilo da se bazira na trenutnom statusu, ali još više na onome što tek treba doći.
U tom kontekstu Algiers su najizgledniji kandidati za „komercijalni“ uspjeh. Nažalost, malo toga u tom segmentu businessa ovisi o njima samima, no, to je neka druga, manje vesela priča.

Kako je počeo, koncert je trajao i trajao i trajao. Redali su se, danas već, standardi pomiješani s novim materijalom, koji btw nije ni malo narušio integritet koncerta, čak dapače, ukupna slika nakon svega kazuje da će novi materijal i te kako dobro leći, jer kvalitativno ne odstupa od već poznatog.

Nema smisla nabrajati set listu, jer sve su kompozicije, jedna bolja od druge, redom izvedene s toliko energije, entuzijazma, akteri toliko uživljeni u priču, da vjerovali ili ne, prvih sat i po je proteklo na „japanski način“. (ili kako u par minuta smjestiti sat i po vremena?).

Bend je ipak dao do znanja da se vraća i nakon obaveznog dijela, a publika ih je vratila, ni manje ni više nego tri puta. Završnica sa skoro nezavršenom „Black Eunuch“ ipak simbolično daje do znanja, vraćamo se i nastavljamo gdje smo stali.

Pa da, i vratite se što prije i pls… .

„Stay as you are, just an evolution!“

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *