Objavljeno 20.01-2019.
Nakon dugo vremena Floydian se vratio u Ovčice. Možda u ovom slučaju bi pridjev “predugo” vremena bio prigodniji, jer očito da je Split željan Floydian-a i to se pokazalo već pola sata prije koncerta kad se klub ispunio do posljednjeg mjesta, pa i više.
Lijepo je bilo ući u prepun klub, dok je nad glavom lebdjela atmosfera iščekivanja.
Floydian je poznato ime u Splitu i oko njihovog nastupa i prezentacije opusa Pink Floyda nema smisla razglabati. Bivajući sastavljeni od vrhunskih glazbenika, uzimaju si tu i tamo za slobodu da se odmaknu od originala, ali to rade s ukusom i decentno, i nikada se ne udaljavaju od kostura kojeg čini kompozicija. Tako je bilo i na ovom koncertu, koji je počeo, skoro pa na vrijeme. 🙂
Repertoar je za ovaj put bio sastavljen od dva albuma “The Dark Side of the Moon” i „Wish You Were Here”, koja su u cijelosti izveli. Samim time je koncert bio podijeljen na dva seta, između koji je bila, u Pink Floyd stilu, mala pauza.
Koncert su pak otvorili sa ” Set the Control for the Heart of the Sun “. Bolje nije moglo, jer kompozicija je idealan uvod u “The Dark Side of the Moon”, koji je uslijedio odmah nakon .
Iako su izveli cijeli album, teško je izvući moment koji je odskočio, ili pak bio ispod nekog izvedbenog nivoa. Iako u copy-paste maniri, Floydian ipak na svoju ruku tu i tamo daje sebi malo umjetničke slobode.
Prvi dio seta je protekao u bučnom odobravanju iz gledališta, koje je povremeno pratilo izvođače s poznatim refrenima.
Nakon pauze, drugi dio koncerta je bio posvećen nasljedniku “The Dark Side of the Moon”, albumu “Wish You Were Here”.
S pozornice je sišao Vice Franić kojemu je ovo bio oproštajni koncert s Floydian-ima, a zamijenio ga je novopridošlica u grupi, stari lisac splitske scene, Vice Ercegović.
Dakle, Vice sjašio, Vice uzjašio.
Ova banalna usporedba dobiva na značenju tek kad se posluša novi Vice, i odmah u startu vidi da će Floydian-u donijeti jednu novu komponentu u izvedbi opusa Pink Floyd. Oba Vice-a su majstori svojih instrumenta, i dok je Vice Franić skinuo Gilmoura da bi se i sam autor zapitao tko svira na snimci, dotle Vice Ercegović pored “skidanja” originala ubacuje i svoju notu u nizu.
Iako prvi nastup, očito je da pred Floydian stoji izazov, kojim putem krenuti?
U biti ovo je retoričko pitanje, jer grupa je izgradila reputaciju na dosljednim izvedbama opusa Pink Floyd, tako da će se Vice Ercegović vjerojatno povinuti ograničenjima koje nameće „raison d’être“ grupe.
Ona druga verzija, da na originalni kostur nadograde svoj dio, je manje vjerojatna, ali da ima smisla pokazalo se tijekom bisa, kad su najprije izveli “Another Brick on the Wall – part II “, kojeg su decentno prearanžirali i time mu dali svoj pečat. Ono što je najbitnije, u tim su trenucima zvučali izuzetno moćno. Posljednji adut ovoj tezi leži u oproštajnoj numeri, u stvari mini jamu kojim je bend pokazao svu raskoš u trenucima kad se oslobodi krutih okova „zadane“ kompozicije.
Vjerojatno se pitate da li je opće bilo nečeg ne tako dobrog na koncertu?
Pa normalno da je bilo, ali u ovom kontekstu, ne samo da nije bitno, već „who the fuck cares!“
I za kraj moram spomenuti možda najvažniji dio događaja, publiku. Na koncertu je aktivno sudjelovala publika svih uzrasta i to je ono što veseli. Od golobradih do sijedih brada (dame u ovom kontekstu neću spominjati 🙂 ), od starih rockera do mladih metalaca, preko nostalgičara do današnjih modova, bile su prisutne sve moguće generacije.
Uglavnom iako miješana, publika je bila jedinstvena, unisono je pratila pozornicu, a pogotovo za izvođenja naslovne “Wish You Were Here”, kad se stekao dojam da smo na koncertu Mice Troftaljke, gdje publika pjeva umjesto nje.
Pa da, za publiku koja je bila na ovom koncertu Pink Floyd i jest “naša cajka”, ali nažalost samo za odabrane i svjesne veličine i vrijednosti. I po tko zna po koji put se evocira ona poznata rečenica o svinjama i biserima, ali s bitnom distinkcijom. Biseri su prepoznati, pažljivo “ubrani” i njegovani, jer njihova veličina nije samo u njima, ona raste u nama svakim danom koji prolazi.
Svinje su ostale van tora!
Lijepo je znati da u ovoj zemlji ipak postoji publika koja voli to što rijetki danas vole i da močvarno sivilo svakodnevnog života nije i ne mora biti ono prevladavajuće .
Izlaz u vlažnu noć nakon koncerta, pun pozitivne energije, i jutro dočekano sa smiješkom je to potvrdilo.
Neprocjenjivo!
Povezani članci
